Aleksandra Marilović - Hrvatska

Ime mi je Aleksandra Marilović. Rođena sam 14.06.1986.godine u Derventi.  Apsolvent sam na Filološkom fakultetu (odsjek  za srpski jezik i književnost ) u Banjaluci. Zajedno sa Irenom Bera objavila sam zajedničku zbirku poezije „Dvopjev“ (ciklus Zdravice utopljenika), izdavaka kuća Brankovo kolo iz  Sremskih Karlovaca.  Radove sam objavila i u časopisu za književnost Lacuna Mag.  

HEKATOMBA

Dolaziš u stampedu,
Preuzimaš diz'gne
Šibaš mi osjećanja
Opet pogrešnom
Stranom namamljen
Tugom mojom k'o
Životinja krvavom
Hranom...
 
Tutnjava opet u
Crvenoj mi gori, ostajem
Ulijepljena k'o pčela
U sopstvenoj smoli
Sklupčana u šipak
Za buduće dane...
Osjetim polako niče
lijep  rog usred mi glave.
 
I baš na lomaču priložena
K'o Avramovo dijete
Luđački smijem se kroz
Plamen gluposti svojoj
Dok ti hvataš opet
Vjetrova pete...
 
*HEKATOMBA-u staroj Grčkoj bio je naziv za žrtvovanje stotinu bikova odjednom. 


NEMUŠTI JEZIK

Prošla su doba glupavih
Zavijanja na mjesečinu
Iskrvarile odavno su želje
Sjela sama Glupost iza
Vrata, skrila sama se
Od sebe...
 
Pušku zakopala je ispod
Jezika, sa lijeve strane
Laje joj praznina...
U jednoj tački uporno
Sudara se:Moja,Tvoja
Naša tmina...
 
I prođe doba cvrkutavih
Ćaskanja.Tačka gdje smo
Stali sad velika je mina...
Ne!Ne razumijem više
Šta govoriš...
                    ...
Nemušti jezik jedini
poznamo
Kad smo skupa Ti i Ja...

~ ZAUVIJEK PROKLETI ~

''Ja sam ta koja sije izgubljene riječi...''

                   ...

Znam: prije ću naći dinar u

pohabanom svom kaputu,

no iscijediti od čovjeka

lijepu riječ...

I ne pitaš zašto...?!

Od čovjeka do čovjeka,

Od tebe do mene

Od mene do osmijeha

Čitava vasiona bez

Riječi, bez zvijezda u

Očima, mjesečine u

Noćima...

Oslonjeni koračamo na

Uvrede, kao na kakav

Zmijski štap.

Mi smo tihe budale

Što izmoreni sami od

Sebe blatnjavim

Svijetovima mile...

Zakopali i mliječnu stazu,

Pa kamenje pratimo...

Osmijesi opstaju samo na                         

Pijanu, blesavu licu,

Ljubav u modricama,

Cvrkut u zakopanim

Pticama...

I ne žalim se ja zauvijek

Prokleta da samo s papirom

K'o s čovjekom znam da zborim

Na papiru izraste šapat

Samo tu može da opstaje,

Samo tu čovjek pronalazi

Ko je, šta je i zašto

POSTAJE...

ZDRAVICE UTOPLJENIKA

Spavaj
Sutra dan novi
će biti
Sanjaj
Noć će svakako
sve skriti
Ti znaš:
nekad moraće
biti bolje
A večeras..
Uz bučan
ludosti kas
Nazdravljam krvlju
Za Tebe,
Za Mene,
Za Vrbas...                       


POSLEDNJA KAP

U jednoj čaši vina
danas sam se prelila
JA...
Bila je to neka
pijana čaša...
 
Talasah se u njoj
između uspomena...
Talasah se pomalo
i na nekim usnama...
Talasah se uglavnom
 među zabludama...
 
Kad me pomješaše
sa vodom, prolih se
onda sa suzama...


~ KRUG ~

Kuda ste pošli  s

Nitima mojim

Raskomadali me na

Sve četiri strane svijeta

T tresnuli o zemlju,

Rastopili u more

U bure umotali ljeta...

Na vulkanu ispržili

Jetru, uz veselje

Služite se utrobom

Mojom...

Režete, spajate,                                 

Krojite, parate;

Noktima k'o recke

Godine šarate...

      ...

I sadite mržnjom

Svojom...!

Ipak...najviše zaboli

Opet ,kad nahranite

Me sobom...

BEZBOŽNE NOĆI

U kamenjaru zvijezda
šište zmije noći
...budi se tiho kletva
za svakog od nas...
 
Mi znamo:
Drukčiji su zagrljaji 
u noći...
Osjetimo:
Crn veo s'krio 
nam lice
(Noćima ne pamtim
ni svoje ime,
Niti žalim sunčevih
zraka rime)!
 
Posvud rasuše se crni
biseri grijeha
Mi kupimo u njedra
te kapljice smijeha...
                   ...
I opet viori noći
crna kosa gusta
...kad je već bez nas
ostala pusta !!!