Daliborka Kiš Juzbaša
Daliborka Kiš-Juzabaša rođena je u Belom Manastiru, u R. Hrvatskoj, 21.03. 1973. godine. Od 1996. godine živi u Banjaluci, R.S, Bosna i Hercegovina.
Do sada je objavila: roman „Mrtvom žena“, triler (“Oslobođenje”, Banja Luka,2003), „Čuvaj guzu i ne misli na smrt“ autobiografski roman (“Manifesto”, Bijelo Polje, 2006.) i „Lični stav“, knjigu pesama (KZ”Vaso Pelagić”,Banja Luka,2004.).
Iz protesta je 2010. godine javno odbila primiti novčanu nagradu Ministarstva za prosvetu i kulturu Republike Srpske za rukopis “Azilant u crvenim papučama”, zbog diskriminirajućeg Zakona o sticanju statusa samostalnih umetnika.
Redovno piše kolumnu “Banjalučki protest”, koju je posle zatvaranja informativnog gradskog dvonedeljnika “Gradski list”, preselila na blog “Banjalučki protest”.
Živi u Banjaluci.
U ZEMLJI GDE ŽIVE VUKOVI
Malo je ljubavi
U zemlji
Gde žive vukovi
Istupljeni očnjaci
Insekti u letu
Potopljeni tragovi
Ponori
Nepoznati putevi
Tamo gde žive vukovi
Sneg veje
Osinjak zaklanja pogled
A noć beskrajna
Beskrajna ...
Reči seku oblake
Osmesi glave
Ti mene
Dok telom izvijam luk
Da sagradim most
Zubima
Tabanima
Spojim obale
Gromovi lome
Jauču smreke
Vučijom planinom
Odzvanja krik
AZILANT
Azilant sam
U kazamatu tražim utočište
Jer...
Često zaboravljam imena
I ne znam koji je dan
Ni godina
Vreme raspoznajem
Po cvetnim mirisima
I žutim žvakama
Pamtim nevažne sitnice
Valentinovo
Nogu preko noge
Čokoladne Ferrero kuglice
Od života pravim tajnu
Ne uživam u prevelikoj sreći
Prebrajam usputne stepenice
Bežim od ljudi
U tamnim kravatama
I belim autima
Ljubitelj sam vina
Zato ga i ne pijem
Uporno se od zubara krijem
Ponekad sam uplašeno derište
Izbegavam snove
Svet mi liči na gubilište
Kad sam sama
Misli mi se uzburkaju
Glasno vrište
Mole za utočište
VEČNOST TI NUDIM
Poželim reći
Da klečaću
Usnama loviti jauke
Da uskoro će svanuti
Novi dan
I da ću prstima bol
S tvog lica brisati
Srcem srce
Grejati
Poželim reći
Da stapa se titraj
Tvog daha
Sa mojim uzdasima
I da večnost ti nudim
Sadeći cveće
Pred tvojim vratima
Rekla bih ti
Da nisam ćutala
VRISAK VRISAK
Meso mi se s mesa otkida
Tražim svoje greške
Prebiram
Iskopavam
Silujem sećanja
Tonem bez glasa
Bez jauka
Izmišljam večnost
Druge svetove
Neko bolje mesto
Ružičaste pašnjake
Diverzija misli
Da mi je samo zgnječiti tog crva
Što mi srcem burgija
Beskrvne rane otvara
Da mi je nestati
Pre što mi skeleta nestane
Da mi je...Vrisnuti
Pre nego što izmislim
Tebe i Boga
I naivno se obradujem
Da će sveta nestati
U jednoj crnoj rupi
I da se neće
Ni primetiti
Komad mesa
S moga mesa
Što ostao je pored puta
MAJKA SPAVA
Nije meni do tvog leleka stalo
Još osetim miris truleži
Srca svoga
Kako sam?
Dobro dobro
Gola kost više crva nema
Ponekad me mulj i voda
Prekriju
Kad naiđu teške kiše
I nikuda ne žurim
Večnost me zasenila
Propadanje lako
Bestežinsko
Do praha u tmini skrivenog
INSEKT UMIRE
Nisam dobro
Nikako
Nikako nisam dobro
Sedim na klupi
Posmatram kukca
U suvoj fontani
Zamišljam zalazak
Svitanje
Snove
( Blede li blede)
Reči...
( Nemoj ih izgovoriti
Neka vise u vazduhu
Proklete giljotine)
Prebrajam kukčeve noge
Dane deljive sa brojem tri
Sitniš u džepu
Tvoje rođendane...
A ti od svojih
Oduzimaš moje
Ostatkom me šamaraš
U dokolici
I kažeš
„Dobro sam
Približno dobro...“
Kada lažeš
Gledaš u stranu
I znam da nisi dobro
Nikako
ko nisi dobro
A glupi se kukac
Udavio
U zalutaloj kapi vode