Srđan Sandić - Hrvatska - II deo

PRAZNINA: i ljubavni tekst.

*Sve sam izmislio. Opet.

Onda kada je došao kod njega, kao slučajno. I onda kada je od njega otišao. Kao slučajno. Bilo ih je troje. Grč u želucu, on i on. I nekakav hladan i mokar dan. I njegovo stopalo u njegovoj ruci. I nekakvo škakljanje i onaj isti grč, u želucu. Ništa lakše nego sebe slagati.

*Zaspao je: soba je bila u dimu s lusterom od tri sijalice. Peć je gorjela. Na šporetu se peklo meso, a u rerni palačinke sa sirom. Na televiziji je bio dnevnik i govorilo se o Dejtonu. Noć je bila obasjana punim mjesecom i onim velikim medvjedom. Na liniji je rondala kazeta. Presnimljena već stoti put. Na stolu je bilo pivo a u njoj je bio bijes i opet- pokoja kila više. Na njoj sijeda kosa i prsluk- koji je štrikan za njenu mamu. Slika je grozno bolna. U novčaniku je pet kuna, za njega. A kod susjeda su ostale pare, koje će tek ući u njegov novčanik. Pas je na kiši ispred vrata. Češe se.

*Zaspao je: pored njega je bio on i on i on i on i on. I tako unedogled. Znao je da je to taksa njegove ljubavi. Da je to porez njegovoj ljubavi. Da je to ono što je povezano s njom i njim i s njom. I onda dođe ono sunce, pred zimu. I ona soba s otvorenim prozorom. A kada sjediš na kauču možeš vidjeti prašinu kako pada na stol i na televizor i osjećaš miris mamine juhe koja se kuha za sve vas. To se sve moglo dogoditi ili se to sve dogodilo. To još ne znamo. Boli nas kurac.

*Zaspao je: orgija mu po srcu i pod prozorom tvoj glas i tvoj miris. Želi ti reći da te voli. I želi znati da ga voliš. I tako hoda gradom i zamišlja tvoje usne i tvoj nos i tvoje uši. Svašta tvoje.

*Snijeg je bio do gležnja pa do struka pa u ušima jer ga je Marko zagnjurio. Marko je lažno ime , ali lijepo ime. Onda su legli. On i onaj s početka priče.Ovaj ovome s početka priče ništa ne vjeruje. Izbjeglica je iz besmisla.

*Izgovara ovakve rečenice: tvoje oči su kao pruga, kao nebo, kao Vojvodina, kao sve ono što je neprevodivo, kao sva ona ljepota, kao voljenje, kao muzika, kao čokolada, kao... i to, i tako.

*Kao da su se voljeli. Svaki moment je obljepljen nekim ushitom i nekim mirisom. Kao da se znaju. Kao da se već dogodilo.

Kaže: Slomit ćeš si srce. Kaže:Tu mi je snaga.

*[Bar da mogu učiniti išta da nestaneš da više ne znam da postojiš]

Srce napukle stijene. Srce praznog pliša. U ljubavi. I pet litara vina koje će tek popiti.

*Volim te. Ne mogu ti ništa drugo reći. Volim te onako kako se počinje voljeti. Volim te, onako s početka, u obzorju. U mraku, pored vrata. Ali te volim, jebote. Piše u sms poruci. Onoj koju neće poslati.

*U sobi smo. Sjediš uz mene. Soba je nova i okrečena. Prečista je. Sve je previše u njoj. Osim nas. Konačno. I dalje te volim. I dalje te jako volim. Miriše po jagodama. Po novom. Po nama. Ti ostaješ zauvijek. Ja ostajem zauvijek. Ljudima oko nas se sere od tih rečenica. Ali, mi smo ju israli. I tu smo mi- mi. Mi nismo drugi. Bogu hvala. I svim drugim silama. Da, da.

*Preko puta si mi. I to preko puta je kao da je unutra. Familija smo. Konačno.To je kao trivijalni futur dva, tri, četiri. Nešto, skroz drugo.

*Pričaj mi nešto novo: nešto o čašama, o lijenim glavama, o tvrdim šakama.

Sve ono što me ne drži i sve ono što me zanima. Ali s tvojim tonom, s tvojim usnama, s tvojim borama zvuči kao obećanje. E, da- s tobom- sve, ali sve, sve, sve,sve zvuči kaoobećanje. Ne ljuti se. Nemoj bježati.Psst.

*Po vratu, uz rame, po dlanu, uz mali prst, po koljenu, od gležnja. Na kosi. Osjećam te. Još i još i još. Trebam ti. Znam. I ti meni. I ti meni.

*Svađamo se. Grizeš mi uši. Ruke su ti krvave od mojih stopala. Gazim te. Pljuješ me. Nismo dobro. Nikako. Boca je pala na glavu nekom prolazniku. Zatvorili smo prozor. Tada.

*Otvorio sam ti vrata. Tebi i tvojoj mašti i tvojim problemima. Sebi. Grč je u želucu. I dalje. Vrišti. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

*Kao da smo znali za ovo. Znaš. Znao si? Na ulici mašine ispuštaju plinove. A i ljudi. A i nebo. Svi nešto žele. U jebote.

*Na mom jastuku (a sreća je da ne govore) je bilo svakakvih govora. Šutimo, skupa. Pssssssssst.

KAO ADAM. OVAJ PUT. S JABUKOM.

Tamo negdje 1995. Grad na Dunavu.
Sanjao sam oca. Majku nisam.

Sjetio sam se i crvene zgrade, napuštene i prašnjave. Bila je puna cigli.

Otac i njegova unuka su šetali ulicom. Bili su jednake visine. On je bio pijan. Htio sam ga udariti jer mi je išao na živce, u snu.

Htio sam prepraviti odnos moći i reći mu da će od sada biti po mom.To se sve događalo u kuhinji. U snu.

A budan sam se sjetio druge stvarnosti koju sam u to vrijeme gradio. Igrali smo se kuća. Imao sam najljepšu kuću, u igri, a u stvarnosti- najopasniju. Svi su se oni voljeli vraćati svojoj stvarnoj kući. Ja nisam.

Tamo su bili vulgarni glasovi i preglasan televizor i baba koja je bolesna. Tamo je bio i deda koji je bolestan i telefonski račun i sestra koja nikada ne dolazi i brat koji me nikada ne brani i mama koja govori da je bolesna i da ne može raditi i otac koji pije i mrzi sve i traži taj spas u čaši. Sve je bilo tako krivo.

Peć na drva i u igri peć od drva. Volio se igrati sretnog života s fatalnim, nemogućim ljubavima. Volio je mijenjati uloge. Teško je bilo biti ono što je bio  u stvarnosti. Igra je sve dopuštala.Za razliku.

Nakon škole bi ležao uz sve njih, na kauču i zamišljao drugi život, dok se događao ovaj drugi život. Ta muka i siromaštvo i bijes i miris koji nije bio umoljiv.

Navečer, nakon škole, nakon dnevnika bi slušao muziku i zamišljao kako  se događa drugi život. Neki drugi život i kako je on netko drugi, jer samo ako je netko drugi može biti slobodan. A sloboda je bila važna i nedostižna. Nitko nije dizao glas za njega.

A isto smo sanjali. U biti.

Onda je došlo šesnaesto ljeto. I imao je osjećaj da ima nas. Od tog jednog ljetnog dana. Telefon je zvonio te je počela simulacija ljubavnog odnosa. Kao prekidali smo pa smo se kao vraćali pa smo se kao varali pa kao nismo jedno bez drugog. Pa kao.

Pa je kao došlo dvadeseto ljeto.

Bez žutog i smeđeg i malog smeđeg mede. Bez njih.

Bez familije.

Kada govorimo o ljubavi kao o polomljenoj stvari. A možemo. I to znaš kako.

I bude tu, pred nama, s dva različita diskursa, a i dalje je polomljeno.

Ne pričamo: ti kažeš da je tišina tvoj mir, a ja kažem da je tišina moj nemir a tvoj mir. I da je ne upravo razlika. Svašta je prošlo kroz nas. Tu pored nas. Vidjeli smo. Ja ti više ne vjerujem ni riječ. Niti jednu jebenu riječ. Ništa. Odjebi.

Zamišljam te:

ali i vrijeme i mjesto su u oblaku. Dima, na primjer.

Izgovori mi ime.

Ti si rođen na Dunavu. Volim tu rijeku. Netko me je uvjerio da ju volim pa ju volim.

Nedostaješ mi. Jako mi nedostaješ.

Barem da prođeš još jednom pored mene. Da nekako uspijem stvoriti mjesto za tebe. Da me izgovaraš i da me voliš. Onako kako mi to treba.

Sada sam sebi izgledam kao nekada sretno zaljubljen muškarac. Kada bih uspio izmigoljiti sa strahom, na neku drugu planetu a na ovoj ostati spreman za tebe. I dugo ostati. Htjeti te pratiti. Biti sretan s onim što mi daješ jer to nije malo. Ali nedostatnost je nedostatnost. Teško je pobijediti u toj borbi.

Ali znaš, ti si anđeo.

Sjetio sam se: otac me je uvjerio da volim Dunav i da volim ljude koji su rasli pored Dunava. Ili je to bio deda. Taj Dunav je bio njegovo jedino more koje je vidio.

U isto smo vrijeme boravili u tom gradu a da nismo znali jedno za drugo. 1995. je bila prva godina našeg mogućeg susreta. Tada se nije dogodio.

Možda smo se i sreli. Moguće je da sam ja, dok me je stric vodio u nabavku slatkiša tebe tada vidio u trgovini. Možda sam ti se nasmijao dok sam brisao nos. Bio sam balav, u svakom smislu. I ostao. Cijeli život.

Možda smo se igrali, a da se toga i ne sjećamo. Možda sam deset puta prošao pored tvog stana. Možda sam se tvojoj mami izvinio kada sam se slučajno zaletao u prolazu. Možda je ta nepoznata žena bila tvoja majka.

BAKSUZ

U sedam i dvadesetšest je sjeo za svoj stol. Prije nego što je sjeo, u usta je strpao pola palačinke i mandarinu. Kažu da je zdravo nešto pojesti prije nego popušiš kutiju jeftinih cigareta. Ali, to samo kažu. Vjeruju neki i da kada jedeš crveno meso prije spavanja možeš sanjati teške snove. Od nedavno vjeruje i on u to. Ali tek od nedavno.Počeo je vjerovati da se dobro dobrim vraća i da će sve doći na svoje. Sa svojim ciničnim prijateljima je zaključio da je očito loše čim se tješi tek dolazećim, tek nekim futurom. Ali neka. Svakom svoje. Ne razumije on da je povrijeđen, vjeruje prije- da je samo stariji, zreliji, pametniji, suvisliji. Vjeruju i drugi oko njega i dapače, uvjeravaju ga da je skroz dobro i da mu baš dobro ide i da samo tako nastavi. I hoće on. Sluša i pamti. Nekada je bio dobar u školi, a neki maniri ostanu kroz život. Ima ženu i dijete. S njom je od srednje škole, a bili su i susjedi. Nije baš šarao okolo. Bio je predan samo njoj, a i ona njemu.Vjenčali su se u crkvi, makar on nije bio vjernik. Sada i to postaje. Bilo je to prije sedam godina. Ubrzo nakon vjenčanja je ona ostala trudna. Mala je sada šest godina. Bliža je s majkom. Ali to tako bude, kaže mu njegova majka i njezina majka. On im vjeruje. Na poslu je svaki dan od osam. Predano. Nije se baš volio buditi rano, ali se navikao. Živ se čovjek baš na sve navikne. I on je, da ne zaboravimo. Zna on misliti da to i nije neki trud. Ne očajava, ali o poslu i ne voli pričati. Tu i tamo pogleda  Dr. Housa i kriomice Ples sa zvijezdama. Zna baciti oko na neku od natjecateljica. Ali samo ponekad. Radio ne sluša. Novine ne čita i nema fejsbuk. To mu je glupo. Šiša se za četrdesetpet kuna kod mamine prijateljice s kojom obavezno pročakula o stanju u državi i stanju u medijima. Od nje sigurno zna više, ali inače- ne voli baš on o tome pričati. Jednom davno su rekli da i zidovi imaju uši. Dakle.

Voli prošetati svog psa po noći. Voli se zagledati u Arhiv.

On je mogao biti i ona. Zove se onako neutralno, na talijanskom je to ime za ženu, a na hrvatskom za muškarca. Pomisli nekada i na tu opskurnost. Zna pomisliti da bi mu vjerojatno u životu bilo lakše. Pravo poduzetnički cijeni sponzoruše. Ali ne zna to objasniti. Ni ne mora. Nitko ga ne pita.

Jednom je sjedio sam za radnim stolom i padalo mu je svašta na pamet. Palo mu je pamet npr. pitanje: za koga bi umro? Za što bi umro? Zašto bi umro? Nije dao odgovor, čak ni sebi. Prešutio ga je. Jednostavno- nije morao odgovoriti pa i nije. Ima puno ljepote u nemoranju. Ne usudi se, doduše- to- ni nazvati ljepotom. Zna misliti da nije potreban.

Još danas će trebati. Upravo ga je nazvala mama. Hoće da joj donese zelje. Donjet će joj zelje. Ima on i jednu malu tajnu, ali je nevažna i neopasna.

Kada drka, onda kada je sam i kada zna da je kćer u vrtiću, a žena na poslu, onda drka na jednu scenu iz jednog pornića. On je tada zavezanih ruku. Pišaju mu po guzici i u usta. Njih je petorica, a on je jedan. Proguta svima spermu i onda ga onaj s najvećim izjebe. Stave mu čarape u usta i zaljepe selotejpom. U toj sceni dobije barem tri šamara. Želi se udaviti u spermi a i od čarape. Tu scena završava. On svrši. Ne pita se zašto ga to pali i ne pita se da li se to ikada dogodilo ili da li bi se moglo dogoditi. Upali tv, zapali cigaretu. I to je to.

NAŽULJANO [srce]

Slomio si je srce. Nije htio, ali je.

Izgledalo je kao na filmu. Sudarali su se dok su hodali, a kada su sjedili i slušali muziku su se smijali. Svirala je Billie Holiday, baš kao na filmu, kao u Zlatnom dobu.

Mislio je na sve one priče, na sve one priče koje je gledao, slušao i jeo. Puno ih je progutao. Druga strana je pričala o ljubavi, onoj koja ovom ne odgovara. Onoj slučajno, prolaznoj i potrošnjoj i onda još kaže da je svaka ljubav takva ljubav.

Priča kao svaka druga priča. Kao svaka druga njegova priča.

Ulicom je lišće padalo; i bila je topla jesen. Izgledalo je kao da se već dogodilo. Njegov cijeli život je izgledao kao da se dogodio. Ta bol je činila stvari prisutnijim i poznatijim. Trebao je naučiti reći zbogom. Baš kao na filmu.Muzika je dolazila iz klavira o kojemu mu je netko te večeri govorio.

Kiša nije padala ili kiše je padala. Ne znam.

Dva trupla sa snovima. Ti snovi su isti kao i snovi svih ovih drugih milijardu. Do toga tek treba doći.

Ovaj: Ne treba mi nitko. Mislim da ću zauvijek biti sam.

Ovaj: U diskretnom sam odnosu.

Ovaj:Ti sereš.

Tvoje misli sam čitao kao manifest. I sve te druge stvari: Bez imena.

[1.]

Ne znam što ti je. Ne znam što je meni.Mislim, ako tako super živiš, što ću ti onda ja? Da mi se smiješ? Nemoj.Molim te, nemoj.

Mislim, ne razumijem te. Kakva šteta? Imam osjećaj da smo sve prošli u tako malo vremena. Ne smiješ mi to raditi, ne smiješ me secirati niti puštati tek tako- samog. Hoćeš me se sjećati? Hoćeš mi prestati govoriti laži?Ono da sam jedini i ono da nisam jedini.Majku ti jebem, smeće jedno egoistično.

[1.]

Podsjećaš me na Njega. S tobom je sve nedokazivo. Zbog tko zna čega (dok ti hoću biti pod i na tvom zubu).Ta scena bi mogla potrajati cijeli život. Ti i ja, u svađi, ljubavnoj?

Da si kažemo koliko se volimo. Do nekog kraja svijeta, do kud ćeš me pratiti, do kud ću te pratiti.No, to se neće dogoditi. Zato mi ti i jesi u glavi.

[1.]

Samo da izgleda kao da je na filmu. One scene dok kiša pada, vrata se zalupljuju, zvono zvoni, slušalica se baca, suze u krpnom planu. Morat ćeš otići bez mene jer sam htio da mi budeš sve sve sve. A možeš mi biti ništa ništa ništa.

[1.]

Ako odemo, više se nećemo tražiti. Nađi nešto plavo pa bijelo. Do sutra.

A na tebi je nešto zeleno i plavo i crno i onaj miris, onaj miris suhog cvijeća. A kod kuće ti je toplo i kuhano. Zato su ti obrazi tako mekani, zato imaš takvu boju kose. Na koga me podsjećaš? Tu sada već dolaze suze, one tople, one na jastuku. Lijepo mi je s tobom. Ni od tebe kao ni od onog jednog groba se ne mogu maknuti. Zato i ne idem tamo. Oprostite. Zato ću vas morati napustiti.Jednom.Kunem se.

Onaj koji prvi

~Neke priče ne treba pričati, a kamoli ispisivati.~

On je starozavjetni biblijski lik koji se pojavljuje u Knjizi Izlaska, Levitskom zakoniku, Knjizi Brojeva i u novozavjetnoj Poslanici Hebrejima. Prema Knjizi Izlaska bio je sin Amrama i Jokebed te brat Mirjam i Mojsija. Ovdje je bio sin od Ane i Ivana.

Također je bio veliki svećenik, a sljedeći veliki svećenici bili su njegov prvorođenac i prvorođenci te obiteljske loze. Ostali potomci Levijevi bili su jednostavno leviti. Namjerno izbjegavam njegovo ime. Ovdje je bio ekonomist i dalje namjerno- izbjegavam njegovo ime.

Lik praoca svećeničkog staleža, "doma Njegovog", oblikovao se polako tijekom stoljeća. Prema starijim predajama »Levijevac«, Mirjamin brat nastupa kao Mojsijev govornik pred Izraelcima ili čak pred faraonom (Izl 4,14-17). On drži bratu ruku u bici protiv Amalećana i prati ga na Sinaj gdje mu je bilo dano »vidjeti Boga« (Izl 17,11-13; 19,24-25). Uz njegovu uspomenu vezani su i padovi: uvelike je odgovoran za događaj sa zlatnim teletom i bunio se protiv Mojsija.Uvelike je zaslužan za moju maštu. Onu, onda, sada, ovdje.

Židovska vjerska skupina pod nazivom eseni u Isusovo vrijeme ne očekuju samo Mesiju – kralja, sina Davidova, već nadasve Mesiju Njegovog, Mesiju – vrhovnog svećenika.
I ja isto. Nasmijanog, onog koje će vrijeme tek vratiti.

U cijelom Novom zavjetu o Njemu govori samo Poslanica Hebrejima. Ona se zaustavlja na dvama vidovima ovog izvanrednog. Krist nije sebi prisvajao službu velikog svećenika, već je bio »poput Njega pozvan od Boga«. Ovdje i danas je bio pozvan silama socijalnog pritiska i nemogućnosti stvarnog izbora. Nužnost. Goli život i sva druga sranja.

S druge strane Kristovo svećeništvo nije najavljeno Njegovim jer se ovo prenosilo nasljedstvom, već svećeništvom Melkisedeka kojem se ne zna za rodoslovlje. Napokon, Njegovo svećeništvo ne dostiže ono savršenstvo koje je odlika Kristova svećeništva.
Tako piše. Sada znam ili ne znam. To ću tek vidjeti.

Poput Demiana. Sjetio sam se. A ja poput. Poput nikoga.
I onda pročitam:

"Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu!" Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno."
Možda. Nasmijem se. Kao.

Zašuti. Prošeta se do kuhinje i sjedne. Hladno je. Grijanje je loše, a svjetlo još lošije. Uzima prljavu čašu i sipa si vino. Babića. Kiselo je i staro, ali je vino koje mu treba. Sve što bi se zvalo vinom, on bi sada uzeo. Ne zna zašto. Nije bitno. Još jednom. Nije bitno.

Vani pada snijeg ili je to kamenje. Svjetlo u sobi je ugašeno. Ulična rasvjeta je upravo romantična. Fali svašta i ne fali ništa. Treba se odlučiti i bit će ti dobro. Savjetuju. Samo shvatiti da li želiš ili ne. Da ti fali ili da ti ništa ne fali.Odabir odabir odabir.
Nisu mi trebali Drugi. Ali su svi drugi došli. Onda, ondje, ostali, ostat će. Jedini tada.

**Velika zabava za veliko opraštanje. Pun mjesec za vina. Komarci i cvijeće oporog mirisa. Narančasto. I ti i ja i suze za kraj.Srest ćemo se na kraju života.
Tako bi moglo biti.**

Priča je beskrajno poznata, a mi i dalje toliko neupoznati.Psst.

**Upoznali smo se po noći. Nije bio pun mjesec, oko nas je bio dim i pljesniv pod i preglasna muzika. I poznanici, ne prijatelji. I stih od barske pjevačice :"Nije stao svet k ad sam otišla a htela sam tako da bude.Ostao si sam, ta priča najbrže
uđe među ljude." Smijemo se.

I druge loše rečenice. Scena završava. Kao da se nikada nije ni dogodila.

[1.]

Ako odemo, više se nećemo tražiti. Nađi nešto plavo pa bijelo. Do sutra.

A na tebi je nešto zeleno i plavo i crno i onaj miris, onaj miris suhog cvijeća. A kod kuće ti je toplo i kuhano. Zato su ti obrazi tako mekani, zato imaš takvu boju kose. Na koga me podsjećaš? Tu sada već dolaze suze, one tople, one na jastuku. Lijepo mi je s tobom. Ni od tebe kao ni od onog jednog groba se ne mogu maknuti. Zato i ne idem tamo. Oprostite. Zato ću vas morati napustiti.Jednom.Kunem se.

Onaj koji prvi

~Neke priče ne treba pričati, a kamoli ispisivati.~

On je starozavjetni biblijski lik koji se pojavljuje u Knjizi Izlaska, Levitskom zakoniku, Knjizi Brojeva i u novozavjetnoj Poslanici Hebrejima. Prema Knjizi Izlaska bio je sin Amrama i Jokebed te brat Mirjam i Mojsija. Ovdje je bio sin od Ane i Ivana.

Također je bio veliki svećenik, a sljedeći veliki svećenici bili su njegov prvorođenac i prvorođenci te obiteljske loze. Ostali potomci Levijevi bili su jednostavno leviti. Namjerno izbjegavam njegovo ime. Ovdje je bio ekonomist i dalje namjerno- izbjegavam njegovo ime.

Lik praoca svećeničkog staleža, "doma Njegovog", oblikovao se polako tijekom stoljeća. Prema starijim predajama »Levijevac«, Mirjamin brat nastupa kao Mojsijev govornik pred Izraelcima ili čak pred faraonom (Izl 4,14-17). On drži bratu ruku u bici protiv Amalećana i prati ga na Sinaj gdje mu je bilo dano »vidjeti Boga« (Izl 17,11-13; 19,24-25). Uz njegovu uspomenu vezani su i padovi: uvelike je odgovoran za događaj sa zlatnim teletom i bunio se protiv Mojsija.Uvelike je zaslužan za moju maštu. Onu, onda, sada, ovdje.

Židovska vjerska skupina pod nazivom eseni u Isusovo vrijeme ne očekuju samo Mesiju – kralja, sina Davidova, već nadasve Mesiju Njegovog, Mesiju – vrhovnog svećenika.
I ja isto. Nasmijanog, onog koje će vrijeme tek vratiti.

U cijelom Novom zavjetu o Njemu govori samo Poslanica Hebrejima. Ona se zaustavlja na dvama vidovima ovog izvanrednog. Krist nije sebi prisvajao službu velikog svećenika, već je bio »poput Njega pozvan od Boga«. Ovdje i danas je bio pozvan silama socijalnog pritiska i nemogućnosti stvarnog izbora. Nužnost. Goli život i sva druga sranja.

S druge strane Kristovo svećeništvo nije najavljeno Njegovim jer se ovo prenosilo nasljedstvom, već svećeništvom Melkisedeka kojem se ne zna za rodoslovlje. Napokon, Njegovo svećeništvo ne dostiže ono savršenstvo koje je odlika Kristova svećeništva.
Tako piše. Sada znam ili ne znam. To ću tek vidjeti.

Poput Demiana. Sjetio sam se. A ja poput. Poput nikoga.
I onda pročitam:

"Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu!" Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno."
Možda. Nasmijem se. Kao.

Zašuti. Prošeta se do kuhinje i sjedne. Hladno je. Grijanje je loše, a svjetlo još lošije. Uzima prljavu čašu i sipa si vino. Babića. Kiselo je i staro, ali je vino koje mu treba. Sve što bi se zvalo vinom, on bi sada uzeo. Ne zna zašto. Nije bitno. Još jednom. Nije bitno.

Vani pada snijeg ili je to kamenje. Svjetlo u sobi je ugašeno. Ulična rasvjeta je upravo romantična. Fali svašta i ne fali ništa. Treba se odlučiti i bit će ti dobro. Savjetuju. Samo shvatiti da li želiš ili ne. Da ti fali ili da ti ništa ne fali.Odabir odabir odabir.
Nisu mi trebali Drugi. Ali su svi drugi došli. Onda, ondje, ostali, ostat će. Jedini tada.

**Velika zabava za veliko opraštanje. Pun mjesec za vina. Komarci i cvijeće oporog mirisa. Narančasto. I ti i ja i suze za kraj.Srest ćemo se na kraju života.
Tako bi moglo biti.**

Priča je beskrajno poznata, a mi i dalje toliko neupoznati.Psst.

**Upoznali smo se po noći. Nije bio pun mjesec, oko nas je bio dim i pljesniv pod i preglasna muzika. I poznanici, ne prijatelji. I stih od barske pjevačice :"Nije stao svet k ad sam otišla a htela sam tako da bude.Ostao si sam, ta priča najbrže
uđe među ljude." Smijemo se.

I druge loše rečenice. Scena završava. Kao da se nikada nije ni dogodila.