Ines Rihtar - Hrvatska

Rođena sam u Zagrebu 1978.godine,

gdje se školujem i živim, majka sam trojice sinova.
Članica sam Jutra poezije,a
osjećajnost i čudne veze između tuge i ljubavi,
propitujem kroz poeziju,

u kojoj  vodim bitku između budne svijesti i budne nadsvijesti.Ponesena srećama i nedaćama,u zanosu traganja,sakupljam srčeka koja mi se svakodnevno manifestiraju, u hrani i piću te putem prirode i  njene kreativnosti, hvatam savršenostvo prolaznog trenutka. Izložbe fotografija i predmeta od kamenja  , predstavlja maleni dio kolekcije koju  sakupljam već godinama i izlažem.Svoje pjesme objavljujem redovito na svojem blogu.,na portalu  Poezija Online,putem Inter novina,Dubrovačkog časopisa Pleme i dr.te sam pobjedila na natječaju drugog Fejsbuk evropskog pjesničkog festivala i osvojila sam prvo mjesto.

 

BLIZINA BEZ BLISKOSTI

 

Ne slijediš me,

ne možeš me pratiti,

kao distanca sam,

koju si stavio između nas,

između svih momenata

koje smo dijelili,

kao blizina bez bliskosti.

Ne tražiš me više

na ulici,u mislima,

bilo me je lako poraziti,

lako kontrolirati,

a sada  ne možeš podnijeti

što smo postali,

mi smo  blizina bez bliskosti.

Pričaj mi o promjeni,

koju ne želiš vidjeti,

moje nago tijelo,

nagriženo od bolesti.

Toliko dijelova ima,

što možeš dodirnuti,

uvijek imaš izbor,možeš odlučiti,

pogledaj,možda me ipak poznaješ,

ne odustaj.

Ako se ništa ne promjeni,

umrijet ću i postati sjena,

na ovom svijetu samo mijena,

nesuđena poetesa u naturi,

između blizine i bliskosti..

 

 

NE ZNAŠ

 

Ne znaš,

što je u meni,

tko sam ja,

što sam sve vidjela,

kojim sferama putovala,

stapala se sa drugim dušama,

istog kova,istoga pogleda.

Ne znaš ,

koja snaga čući u meni,

što me preplavi kada pogledam

u zvijezdano nebo,

prepuno misli,

pisanom opipljivom tintom,

naših očaja.

Ne znaš ,

koliko darova u sebi nosim,

koliko ljubavi dajem,

kada se nema kome dati,

što se dešava kada zaklopim oči.

Kakvi samo brodari mi namiguju izdaleka,

ne znaš,

gdje su nimfe pjevale,

izdat će te moji stihovi,

zarobljeni u scenama,u nizu treptaja,

ne znaš,

 gdje kiše pričaju u tišini,

gdje sapiru tragove i pute,

uzrok tvojoj čežnji,

ne znaš,

i ja tu ne mogu ništa.

 

 

STRAH

 

Ono čega se bojim,

postaje moj dom

u tamnici od sobe,

strah.

Zakinuta u svakom pogledu,

otkidam komadiće sebe,

u nepovrat,

i dok govorim,ne čujem svoj glas.

Izjedaju me misli,

paklene i mračne,

dvije glave,dva velika crna kipa,

drač u srcu i plamen na dlanovima.

U strahu život,

sa bolom, što kroz mene pati,

čak mi i radost postaje ista.

Ne sjećam se više,

što znači biti sretna,

rastanak od sebe,dio je smrti.

 

 

ŠUTI

 

Ne govori mi ništa,

ne zbori,

naši pogledi su različiti,

mi gledamo drugačijim očima,

tebi je draža sjena,

ja volim da me sunce grije.

Ne govori ništa,

pusti misao neka teče,

drugačija je moja sudbina.

Ja ljubav pjevam stihovima,

bez muzike,bez tonova.

Ono što je u meni ne umire,

i nikada neće,

ne možeš ništa,ne trudi se,

samo šuti,hrabro

poput kipa koji čuva sjećanje.

I ove su riječi bez suza,

poput mrtvih stihova na papiru,

a ja volim slabe točke,

jake su,povezuju.

Ne govori ništa,

samo šuti,

tišina je jedina utjeha,

što nam je ostala,

kao lijeni oblik tugovanja.

 

POSTOJIM                                                                   

 

Pripadam činjenici da postojim,

kroz mirise i boje, što se mješaju,

uz pjesmu trajem,

dok moje vrijeme isčezava,

poput duge,

a ono što je dobro, udvostručilo se.

Pripadam činjenici da postojim,

bez vedrine i bez tuge,

kroz čistu jezgru bitnosti,

sa tankim notama,

koje se razljevaju,

sa bljeskom svjetlosti, u ogledalu.

Pripadam činjenici da postojim,

u tekućim događajima, klizim kraj njih,

zbog znanja i zdravih odnosa,

zbog zaključanih vrata,

ne odustati, u poznatom beskraju.

Pripadam činjenici da postojim,

kroz otimačinu i ljubomoru,

relativne pojmove,

sa maglom koja te ošine po srcu,

plutajući na horizontu,

na brdu vala,

sunce će me upiti, obala ispljunuti,

a ja ću i dalje postojati,

kroz fantaziju osjećaja, u činjenici.©

 

 

JEDNOSTAVNO

 

Zbog blizine,zbog poljubaca,

zbog okusa i soli,

zbog kiše i vjetrova,jeseni,

živa sam među mrtvima,

na prijestolju stojim.

Zbog mirisa,zbog zvukova,

zbog muzike i sklada,

odjevena u cjeloživotni kostim

igram se vremenom,

što otkucava,poput zidnog sata.

Zbog sitnica i detalja,

kraljevskih kristalnih čaša,

dlanova,neprospavanih noći,

zbog smijeha i zagrljaja,

gledam, kako plovim na rukama života,

koji teče poput najbistrije,najsjajnije rijeke,

što se preljeva izvan korita.

Zbog svega što jesam,

tek toliko da se ne zaboravi,

zbog svega što znam,

da se izvova podsjetim,

da sam živa,da osjećam,

da volim.

 

 

OSJEĆAM                                                                    

Osjećam da bih mogla,
pomiješati svoje snove, sa tvojima,
servirati ih na pladanj,
i igrati se bojama.
Mogla bih jednostavno putujući
umrijeti na tvojim rukama,
mogla bih čitajući tvoje ime,
u nebo se vinuti,
slažući stihove i rime,
opojne kao vino, na tvojim usnama.
Osjećam snagu koja me ispunjava,
uzdiže i nadopunjava,
osjećaj koji me ne pretvara u robinju navika,
stara i dosadna ograničenja,
dok sjena pleše po našim tijelima.
Osjećam da imaš oči slične,
iskrene, blage, divlje i sanjive,
poput djeteta,
dok kao lađa ploviš po mojim grudima.
Osjećam ljubav koja me mijenja,
obilje i sreću,
ljubav, koja me tjera naprijed,
na krilima uzbuđenja,
osjećam kako nikada ne bih mogla požaliti,
što sam te zavoljela.


 



http://cms.novapoetika.webnode.com