Marko Štromajer

 od rođenja 1979. godine živim i radim u Daruvaru, u Hrvatskoj. Osnivač sam muzičke grupe »Prežderani« koja predstavlja moje umijeće pisanja i uglazbljivanja tekstova, s kojom nastupam po birtijama i klubovima, i imamo snimljenih nekoliko demo-snimaka.  Formalno obrazovanje završio sam na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Bez ikakvog reda i pravila pišem svakakve vrste tekstova, a prvo objavljivanje u Quorumu uništila mi je tiskarska pogreška, tek sam godinu kasnije objavio nešto pjesama u Zarezu Vijencu. Strip „Proljetni labud“ objavljen je na Komikazama i uZarezu. Bavim se svim i svačim, tek ponešto od te rabote može sa nazvati umjetnošću. Okušao sam se u raznim poslovima, ali...

 

bivše ljubavnice su se udale

prolaze gradom i dobro izgledaju

 

moji dragi prijatelji

kad su vidjeli koliko je sati

svi su se oženili

zaposlili

završili škole

kupili su aute

i nedjeljom

se bave svojim hobijima

i ručkom,

a bivše ljubavnice su se udale

prolaze gradom i dobro izgledaju.

jedino za đurđicu još ponekad čujem

da je lijepa kao prije,

da studira švedski

i puno putuje,

okrene glavu

kad joj spomenu

da sam se propio

kao lik iz neke

ruske priče

 

u noć

 

sjebo si svoju žensku sa trećerazrednom droljom

koja ima dosje u muriji

i dupe ko švapski bunker

i maše ti kad prelaziš ulicu

i sad plaćaš rundu svojim cugerima

pijan, sa spljoštenom kiflom od jučer

u unutarnjem džepu jakne,

ulaziš u drugu birtiju

u ponoć

guraš čaše sa šanka na pod

tvoji cugeri te vuku van iz birtije

ti urlaš: dobro mi je!

prelazite cestu

ulazite u drugu birtiju

vrata su zalupila

udaraš rukom po stolu

prolilo se piće

muzika udara

oči se okreću

ljudi se osvrću:

tiše, doći će murija!

jebemu mater i muriji – urlaš

pa neka dođu, krvavo im jebem

dobro mi je, ja sam najveći!

guraju se ljudi leđa o leđa

tvoji cugeri

piju

krvave im oči

glave

krvave

ti urlaš

ulazi trećerazredna drolja u birtiju

ti zašutiš

ona te pozdravlja

dolazi nova runda

konobar je pijan

ispada mu čaša

a ti se ne usuđuješ baciti svoju čašu na pod

ne usuđuješ se zaurlati da jebeš i boga i birtiju!

trećerazredna drolja

sa svojim glupavim droljicama

sjeda za drugi stol

ti ispijaš votku

grabiš pivo

tvoji cugeri bulje: aaaa doobraa, jeeebote!

a ti šutiš

usrao si se u gaće

ne čuješ ništa

prolaze šarena stakalca ispred očiju

sukneš piće

izlaziš van

do slijedeće birtije

naviruješ kroz izlog

ulaziš

gledaju te

naručuješ piće

gledaš na sat

tvoja cura, -prolazi ti kroz glavu kako je bila dobra,

odvaljuje se djelić sekunde.. vječnost..

sukneš piće,

naručuješ još jedno,

osvrćeš se oko sebe:

jebeš ga, davno pogažena riječ..

i sukneš ga

u noć

u noć

u noć...

 

purgerice piju moje pivo subotom navečer, pijane u lapu

 

purgerice

piju moje pivo

subotom navečer,

pijane u lapu

i ja rukom sežem

u njihove

pijane gaćice.

jedne subote

bila je to jedna branka

negdje iz dubrave

a druge subote

bila je to jedna druga  ivana

iz neke zgrade na jarunu,

a moji prijatelji

Pinezić i Vujica

gnjecaju svoje purgerice

i svoje pivo

 

a ove subote, opet

kupujem ulaznicu

od ruke iz rešetkastog prozorčića

i razmišljam;

kako me je to priroda zajebala

kad mi je dala

takav kurac gladan

a mozak nakaradan

 

uzaludni životi

 

ne moraš nikoga voljeti

čak ni sebe.

 

svi ti uzaludni životi oko tebe

životi u koje te guraju

to je kao kada si išao u školu

a da barem jednom tjedno nisi letio van sa nastave

ili da si prošao vojni rok bez ijedne kazne, dana zatvora

smatrat ću da tamo nisi ni bio.

to suludo trošenje osjećaja, jedni za druge

življenje, izleti, ljubav, kupovanje namirnica...

ako nisi barem jednom u dva mjeseca

prevario ženu s kojom živiš

smatrat ću da nisi ni živio.

 

ovi uzaludni životi

besmisleni kao kupovanje karte za vožnju tramvajem

štednja, briga za budućnost,

jer kad pomisliš da ti najbolje ide

požderat će te ogromna mašinerija

problema, dugova, laži.

taman kad osjetiš da ju najviše voliš

priznat će ti da je trudna sa tvojim znancem.

baš kada osjetiš ponos na svoje ime i naciju

država će te izdati.

a i prijatelji...

i oni se mijenjaju.

 

najveća vrijednost jest to

da možeš ostati sam, sjediti na klupi

lizati sladoled koji ti kaplje po nogavici

i ne razmišljati o ničemu...

 

i ne moraš nikoga voljeti

čak ni sebe.

 

februar

 

osjećam tvoje prste

šetaju po mojoj bradi

govoriš o kuhanju čaja

i pospremanju kupaonice

negdje ispod prozora

vrapci kuckaju dobro jutro

i gazdarica odlazi na tržnicu

omotana šalom

i teškim sivim kaputom

u sobi je hladno

sinoć smo se napili

nismo naložili peć

ostanimo u krevetu

cijeli dan

 

oljušten

 

odazvao sam se na taj poziv,

da se nađemo u 9 uvečer na centru

nakon više od jedne godine.

 

dočekao sam je sjedeći na klupi sa cigaretom u ustima

 

smršavila petnaest kila

natečena kao i prije

sise male kao i prije

 

prvo što je rekla:

-šta ćemo raditi, ja nemam ni kune

 

ponudio sam ju  'opatijom' i dalje sjedeći šutio

 

njezin tip je također bez love, nema ni za gorivo

on ju čeka negdje u gradu

 

pitala me imam li nekoga

odgovorio sam, ne znam

 

sjetio sam se kako smo sjedili

u njezinoj sobi

bljutavi od vina, cigareta

oko nas ljudi koji su se tamo skupljali

sjetio sam se kako sam sjedio u svojoj sobi

gledajući ju kako demolira

stvari budilicu čaše zid tepih stol knjige kupaonicu

sjetio sam se kako smo se pravili blesavi onih noći

sjetio sam se, k vragu, pa sve sam to davno odjebao

 

-idemo nekamo prošetati

-ja ne mogu, rekao sam joj

 

dao sam joj još jednu cigaretu i otišao se popišati iza kioska

imala je u torbici nekoliko fotografija koje je htjela da pogledam

rekao sam, idem kući

 

zagrlila me

to je dovoljno.

 

u 'Flamingu',

bilo je tek nekoliko gostiju;

radnici iz drugih gradova.

popio sam četiri piva

pojeo ražnjiće

i popušio oko osam cigareta

 

mislio sam; tako izgleda oljušten život

sjediti oznojen

u sred sedmog mjeseca

u 22:48

sam

u birtiji, u malom asfaltiranom gradu

nakon što dođeš k sebi

da te drugi trebaju samo da ti se smiju

ili da ti uzimaju lovu,

tako valjda, izgleda usmrđen život;

da budeš negdje na dohvat ruke

da izlaziš u susret kad im je dosadno

da te grle kad su pijani,

da drmaju tvojom mutavom glavom

dok ne istresu i posljednje zrno

koje si im nekoć poklanjao

 

krug

 

ustat ćeš jednoga jutra

i dok budeš kuhala čaj

dogodit će se i tebi.

mislit ćeš, isprva

to je osjećaj sličan

kao da te sićušna buba

ugrize za uho,

mala vrckava stvar,

a onda ćeš se prisjetiti

polako će ti nadolaziti

sličice

riječi

komadići

komadići nečega što je bio tvoj život

tvoj život

sa nekim

sa nekim kao ja sada

i onda ćeš se pogledati u ogledalo

još si uvijek vrlo mlada,

a voda će proključati na štednjaku

nećeš se osvrtati,

negdje u daljini zvoni zvono

niz ulicu djeca šutiraju smeće

nećeš se osvrtati

tvoji hladni prsti

dodiruju tvoje lice

kosu,

nećeš uspjeti popiti taj čaj

već ćeš biti

u tramvaju

sa punom torbom

nagužvane odjeće

i ušteđevinom zguranom u džep

cigareta

spremna da ju zapališ

čim izađeš.

nazvat ćeš kući sa kolodvora

javlja se tvoj otac

umoran i prosijed

-dolazim danas

na duže vrijeme,

a on će gutati zrak

njegove panične oči šaraju po sobi

već si zaklopila slušalicu.

ustat ćeš, znam dobro,

jednoga jutra,

jer nekome se to dogodi

ranije,

nekome kasnije,

da se krug zatvori

ili otvori

zauvijek

 

zagrebački golubovi

 

u ZUSPovom majmunjaku

najmlađi sam na pivu

popijem dva,

onda idem u sjebani grill

da na brzinu smažem

neki sendvič ili ćevape

 

zagrebački golubovi

jebeni su igrači

 

neće salatu

samo lepinju i meso

 

daruvarčani

 

od mene se u ovom gradu

očekuje

da znam sve o

novim tračevima

ili

da budem dio tih tračeva

 

a već davno sam

vam rekao

da me ne zanima ništa

osim jeftinih birtija

poludjelih žena

i gramofonskih ploča

 

i kad god režem nokte

na nogama

sjetim se vas

koji živite tu

stisnuti između tvrde

rožnate ploče

i mekane kože

sakrivate se od sunca

i zraka

od pogleda

i dodira

 

i nikad vas se ne mogu

riješiti.

 

gorko

 

i dok se crvenkasti sumrak

zavlači u grad

ti kružiš ulicama,

nikog poznatog,

ulaziš u birtiju

naručuješ

šutiš

i pitaš se kamo je

sva dobra sreća otišla,

svi ti dani

ljudi i mjesta,

neki gorak okus u ustima…

nešto kao kad si

navečer sjedio sa svojom ženskom

u sobi

i ona kaže: “reci da me

voliš”

a ti ne možeš


kraj

 

ti svašta možeš

ti svašta znaš

ti svašta planiraš

onda odeš u birtiju

tamo se napiješ

onda to svima pričaš

sa svima sve dogovaraš

onda dođeš kući

posvađaš se sa mnom

i onda u ponedjeljak plačeš

 

onda nemaš ni mene

onda ni ne sviraš

ne znaš kome si šta rekao

cijeli ponedjeljak plačeš

onda se čitav tjedan vučeš po stanu

sav si odsutan

nikamo ne ideš

opet do slijedećeg petka

kad se odlaziš van samo nešto dogovoriti

 



http://cms.novapoetika.webnode.com