Nikola Ilić - Srbija
Rođen u Valjevu 1984. godine. Još uvek ništa nije publikovao. Inspiraciju za pisanje poezije nalazi u prijateljima, ženama, gradovima, problemima itd, što se verovatno oseća pri čitanju. Kada bi se sve ove do sada napisane pesme izdavale u zbirci, zvala bi se ’’Misli grada’’
e-mail: nidzimon@yahoo.com
NIJE VAŽNO KUDA ĆEŠ
Nije važno kuda ćeš, na pravom si putu.
Tamo gde si krenula, niko sem tebe neće stići
Jer samo ti snimaš ovaj film
koji će se nazvati tvojim imenom
I nije važno da budeš predsednik, kapetan, hostesa,
rudar, svirač, planinar ili glumica
važno je da te ne bude stid od neba
Da raširenih ruku grliš,
da snažno grliš!
Da snažno grliš - to je jako važno!
Tako saznaješ da si srećna
Pa nisam valjda uzalud prošao sve stranputice,
odavde do haosa i nazad,
krao od ljudi, učio od stepskih vukova
i pogodio posao sa pticama
Ima nas dve vrste. Oni koji ruše i oni koji prave.
I sve jedno je za šta se opredeliš.
I sreća i tuga su na obe strane.
Zavisi koliko lepo umeš da gledaš
Možda ovi što ruše nisu toliko svesni svoje tuge,
ali tim gore.
Veruj mi,
znam ja da je tvoja bol samo kap od bola večnosti,
Ali i ona bi,
iako sitna,
hiljade podavila
LUDOSTI OD KOJIH ŽIVIMO
Ne znaš ti šta je samoća.
Kad te napadne vetar,
stavi ti ruke u džepove
i pokunji glavu
A ti imaš kud, a ne znaš gde
Iz same sebe bi iskočila
ali ni to ne rešava
Negde ispod sto metara tišine
si sakrila nekave reči kojima se objašnjavaš.
I jedini način da ih sebi saopštiš
bio bi da ih sve prećutiš
Da sebe podeliš sa drugim
značilo bi da je taj neko zaista stigao.
Ili
da si se umorila od čekanja,
pa si sebe slagala
ili si sve izmislila
Čovek bez čoveka
nije razlog što je nastala samoća
Onih sto metara tišine jeste.
Tu se svi skrivamo
I, rećiću ti.
Tu možeš da se skrivaš koliko ti volja,
tu niko neće ni doći
IZVINjENjE POEZIJI
Sve što sam ikada napisao, sve sam slagao i vrlo malo je šta istina
i ko zna zašto?
Obećavam odslužiću kaznu u nekoj budućoj suzi dragog mi prijatelja
ali ako eto, nastavim da pišem
ponovo ću se u pesmama peti do najviših vrhova,
sa njih je uvala najmračnija i najdublja
i najbolje boli kada sad sebe povrediš
kad već nemaš nekog da te voli i povređuje
malo se o ovome pozaboravilo... o čemu pišem u izvinjenju suncu
Godina 3000.
Voleo bih da se pomene kako je pre 1000 godina
ljudski rod još uvek imao potrebu da meri stvari...
ovo će se vreme zvati...
onda kada su se stvari merile,
a u šali će se govoriti...aaa... to je bilo teško vreme...da
dok naučnici izmere zemlju i utvrde
koliko grama krila vilinih konjica stane na list lokvanja u martu
dok je crveno slovo na kalendaru i bitan svetac...
odakle li je ova moja misao uopšte potekla?
Da nije nervni impuls negde za stoti deo milimetra omanuo...
a možda je neko farbu za vagone greškom prodao cvećarima,
pa niko više ne ume d au mislima pomazi cvet...
U malo šta i malo kome verujem, ali stvarno verujem u slučajnosti
voleo bih da slučajno nemam ovu potrebu da pišem o ovome o čemu pišem
ne umem ja ovo da završim... izgleda da je zastalo onde gde i drugima...
PESMA ZA MOG PRIJATELjA
Sinoć me napala violina,
tako snažno
kao da je Čajkovski obučio
I dok se sinfonijski orkestar
prosipao po mojim plućima
samo sam mislio o danima prošlim
i danima koji nekada će možda i doći
Sinoć je noć valjevska
bila noć moskovska i noć pariska
sinoć je noć pod mojim koracima
pisala poeziju...
A ja sam je hodao
koračao sa tobom i ljudima
kojima usta i pluća
ne služe za disanje
već za proždiranje pejzaža
od prirode naručenih
Zato, i ovu pesmu za tebe moj prijatelju
naučiću da zvoni
zvonima vetra i šuma neprohodnih
kako bi se obojila u boju tvog oka
i proživela ono
što samo ti umeš da osetiš
za još pesama pesme.doc (58,5 kB)