Nisad Jakupović - Engleska

  Rođen je 30. aprila 1965.godine u Prijedoru,a  u Kevljane doseljava sa roditeljima naredne godine gdje žive do 1992. godine. Nisad je završio  geološku školu u Prijedoru .Nakon traumatičnih  zbivanja 1992. koje je preživio u Bosni uspjeva početkom 1993 izbjeći u Englesku .  Diplomirao je na Kingston Univerzitetu  u Londonu - odsjek građevinarstvo. Radi kao građevinski inžinjer za prestižnu internacionalnu kompaniju. 

   Poezijom se bavi od rane mladosti, a većina njegovih ranih radova ostaju u porodičnoj kući u Kevljanima odakle im se gubi svaki trag. Ipak, jedna bilježnica ostala je u stanu u Delnicama, gdje je Nisad radio pred početak rata. Pjesme za zbirku „Himna čovjeku u magli“ većinom su nastala je tokom 1993-1994. godine sa  dolaska u London. Nisad objavljuje poeziju na web-stranici KNS–Sarajevo, i dobitnik je priznanja za pjesmu „Gubiš se, gubiš“ u sklopu manifestacije „Literarne kreacije-2009“. Nisad Jakupović živi i stvara u Londonu...

Volio bih zaplakati

Predvečerje gubi sjaja ton

i lepršam i međ' javom i međ' snom

Slušam zvuke, davne i daleke

s tugom, sjetom i sujetom.

A slavuja nigdje, nigdje nema

ne čuje se tanan cvrkut

niz poljane koje volim

kraj potoka koji gazih.

Hej, godina gdje ste sada

dok izgaramo u tuđini

sjećajuć' se mašte davne,

u snovima putujući?

Lovio sam zvjezde nekad

trošio u prazno dane

i sanjao putovanja

i sanjao da se vraćam.

U tuđinu zagledan sam

koja pluta ispred mene

Hoće li me progutati?

Hoće li me uništiti?

Ne dam se i opirem

ali gubim i tugujem

Prijatelja sve je manje

prijatelji sve su dalje

A ja plutam u noćima

ljut na zvijezde i maštanja

neke snove i nadanja

izjedam se u tuđini

Teško mi je zapjevati

al' još teže zaplakati

kad osvoje sneni sati

volio bih i volio

tako lijepo zaplakati.

Ne boj se noći

Izrazbijane uspomene gube se u sjaju

i vječna muzika što poljima ore

nedostaje mi u ovoj noći.

Pogledaj u brezik na uglu

i ne sjećaj se minulih dana

već izmaštaj novog princa.

Zaboravi moje usijane oči

i pođi dalje niz drumove

što uplakanim ljudima su puni.

Ne boj se noći koje te čekaju

i stigni oblake uplakane

što gube se za brdašce naše ljubavi.

London, 25.februar.1993

Od večeri do praskozorja

I nebo zvjezdano prosu se po licu tvom

dva grozda suza zasuše usne

bježali smo u noći tihoj

nekamo daleko, nekuda visoko.

Znam da ljubila nisi i nećeš

da sve je samo pjesma

ispjevana u septembarsko veče

dok padale su grozđice crne.

Gledao sam u tvoje oči

čitajući sumnju u snove

vjetar je nosio miris jeseni

i svitala je zora kao i obično.

DRHTE USNE

Drhte usne, ja ljubiti ne znam

Pogledajmo u nebo zvjezdano

I slutimo ono što će doći

            volio bih daleko da budem.

Da me nose valovi života

čežnjav miris sjena pokošena

zaljubljen pogled sa zapada

            modro-snena kiša izlivena.

Vjerovat će srcem zaljubljeni

čar da se čežnja rađa u visini,

da se svode ljubavi računi

            kad nestane duše napaćene.

Smijat će se zlobnici za stolom

prazne čaše dok smješe se plafonu,

vino dok se izvlači kroz prozor 

            i sumrak zbližava sa sjenkom.

Zaboravi, samo zaboravi

Čitav život smjenjuju se čežnje

Gori duša, prve sijede kreću

            Drhte usne - ja ljubiti ne znam.

Što je ljubav? - pitam zvjezdu sreće,

a ona me mrsko pogleduje,

hoće reći nejasnom sanjaru:

            -Idi djete to za tebe nije!

Tamo iza snova i čekanja

Zapjevaj u sumrak i kreni

Tamo iza snova čeka te otpor

i nešto što na tugu liči

dok zora se topi u dan

nestaju sjenke i aveti

počinje život istinski

i razjapljen

- tamo iza snova i čekanja.

Jedno vjerovanje odlazi

u punoj snazi sarkofaga

iskopanog za Orfeja.

- tamo iza snova i čekanja.

Jedna je zora ugasila

Sva svjetla svijeta ovoga

i krenula u polje mirisa

- tamo iza snova i čekanja.

London, 2.mart 1993