Ognjen Madžarević - Hrvatska

Ognjen Madžarević, 35 godina. Rođen u Pakracu. Živim u Japagi (Hrvatska), malom selu između tamo i nigdje. Šljaker i književnik (više šljaker). Nikad objavljivan.

ovo je noć....

Ovo je noć

umornih konobara

i lakih žena,

blaženog pijanstva

kad s puno dara

prepričavamo prošla vremena.

Nekad ti dođe

da zaboraviš sve

i da skineš masku s lica.

Ne možeš skriti

truli zadah

u mraku praznih ulica.

Sam osmjeh,

znači li išta

u mamurluku ove noći.

Velikog srca,

a u njemu ništa,

lagano ću poći.

Svi oni moji

stari znanci,

pobjegnu kad im klimnem.

Jedino ostaju

braća pijanci;

Samo još njih razumijem.

jednom

Rekla mi je da je sestra,

tu u klinici u gradu,

i da joj je već dosta tog mjesta

i da polako gubi nadu.

Ne traži puno u životu,

sretnu obitelj, kuću, vrt

i živi u sobi u potkrovlju,

stanodavki želi smrt.

Vikendom ponekad izađe van

da malo uhvati zraka.

Često puta ne može u stan,

ako se ne vrati do mraka.

Blijedo sam gledao u nju.

Malo suze, malo smijeh.

Goli, mladi u polusnu;

baš i nije neki grijeh.

Šta da pričam, da glupo nije?

Dal da istresem i svoj jad?

Ove noći do laži mi nije,

čula ih je od mnogih do sad.

Oblači se, gledam siluetu.

Više je nikada vidjeti neću.

Slučajno smo na ovome svijetu.

Poljubim je i zaželim sreću.

xxx

I da je malo sreće bilo, ovih zadnjih godina teških,

moje srce ne bi prepuklo na ta prokleta dva dijela,

možda me čak i ne bi opilo ovo vino, tih dana grešnih

i možda ne bi otišla onog jutra, kad si me vidjela.

A tvoji su snovi tražili bolje,

vidio sam, u očima ti piše.

Moje usne nijeme, ne mogu se ni pomaknuti.

Ja nemam tu snagu volje

i znao sam da nikad više,

drhtavom rukom, tvoje grudi neću ni dotaknuti.

I čekao sam da kiše krenu, i snijegovi s istoka nošeni,

i vjetrove, da propuh vlada u duši, mojoj duši.

Padali su dani u tišinu nijemu lako, kao klas pokošeni

i kad me obično pseto vidi, pobjegne kad me ponjuši.

xxx

...a dan je tako lijepo počeo,

glava je pucala od bola,

u flašama je pića ostalo,

a u džepu i neka sitna lova.

A radio je srao o tlaku zraka

i o veselju budućih dana.

Ja sam još bio u carstvu mraka,

možda pola metra od očajanja.

...i čekao sam te dane sreće,

da me oslobode drhtavih ruku,

ali sam znao da doći neće

i zato sam potopio svoju muku.

Presušio je izvor, vječno ismijan

pijesak su postale jake stijene.

...i opet je lijepo počeo dan,

ali ovog puta bez mene.

da li ponekad

Da li ponekad,

kad se noć spusti na grad,

zapališ cigaretu i nasipaš piće,

i sasvim slučajno pomisliš tad

o onom što bilo je, i onom što bit će.

Da li ponekad,

kad sanjaš ružne snove,

neke ljude, iščezle i blijede;

nema 'ko da te štiti, noći ove,

nema 'ko da bude kraj tebe.

Da li ponekad,

kad se noć spusti na grad,

slušaš kako ti srce lupa.

Još koji otkucaj, i više nisi mlad;

kako je ova sudbina skupa.

birtija, fajrunt, usred grada

Pokoja svetiljka para mrak,

lagani vjetar miluje zrak,

ceste puste,

suprotnosti sušte

nego, kada si bila pored mene,

tada nisam osjećao vrijeme.

Osjećao sam tebe.

Sada, samo sebe.

Što da radim u noći sam?

Cigareta i ja čekamo dan.

Piće, po koje

jedino je moje.

Radio svira nešto tužno,

nemojte se čuditi što izgledam ružno.

Kriv sam ja

prijatelju, da.

Podižem pogled, kao da te vidim.

Ne govorim ništa, ja se stidim.

Ono, samo zrak.

Točnije; mrak.

Ali osjećam te još i sada;

birtija, fajrunt, usred grada.

Praznim čaše

za dobro naše.

Valjda je tako i bogom dano

da ostadoh sam, a u mraku samo

bljesak upaljača

i zvuk otvarača.

ona će znati

koliko ja mogu

i koliko znam

ona će znati

da li sam s nekim

ili sam sam

ona će znati

koliko sam dao

ili ću da dam

ona će znati

da li tinja

ili je plam

ona će znati

kao da je tu

kao da me prati

xxx

Hajde da nazdravimo za sve one,

koji ovu  noć bdiju sa nama,

koje kriju zadimljene gostione

i tope bol u suzama.

Prijatelju, ne budi budala,

mogao bi takav i ostati,

digni čašu i reci; hvala

onima koji su nas posrali.

Popit ćemo za sve ljude,

koji nisu svesni što se dešava,

koji žive danas, a sutra-što bude

i kojima se noćas sve riješava.

Natoči nam još po jednu

da ubijemo i svoj jad.

Natoči za sudbinu ovu bijednu,

kad ćemo, ako ne sad?

Pit ćemo za sve, ove noći,

na nikoga nećemo povisiti glas.

Opraštamo svima, samo natoči,

valjda netko pije i za nas.

četiri godišnja doba

Znaš, draga, koji je prvi vijesnik proljeća?

Ne, nije visibaba u malom šumarku,

ni cvrkut ptica, ni lagana odjeća,

već pijanac, kad spava u jarku.

Znaš, draga, koji su prvi znaci ljeta?

Ne, nisu zaljubljeni što vole se u parku,

nije ni sladoled, ni miris lijepog cvijeta,

već pijanac, kad znoji se u jarku.

Znaš, draga, kad će jesen zapravo doći?

Ne kad lovci smisle neku varku,

ni kad će ptice na jug daleki poći,

već pijanac, kad pokisne u jarku.

Znaš, draga, kad je najjača zima?

Ne kad dijete stisne se uz majku,

ni kad pada snijeg iz sivih visina,

već pijanac, kad smrzne se u jarku.