Anto Zirdum

Anto Zirdum rođen 4. 6. 1956. godine u župi Plehan i općina Derventa. Osnovnu i srednju školu završio u Zenici, Pedagoški fakultet u Rijeci, a radnu karijeru započeo u Varešu. Živi u Vitezu a radi u Travniku kao kantonalni inspektor za pitanja prosvjete, znanosti kulture i sporta.

Objavio 15 knjiga, i to:

1. JAHAČI SVJETLOSTI, legende i fantazije, HKD Napredak, Vitez, 1996.;

2. BRONČANI MAČ, HKD Napredak&FLASH agency, 1996.; 

3. MEDICO LAUREATO, Hrvatska bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", Nova Bila 1997.;

4. BIJELI PUT CRNA ZIMA, ZIRAL Mostar&HKD Napredak Vitez, 1998.;

5. ČUVARI DOSTOJANSTVA, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1999.;

6. BISTUANSKA KRONIKA, HKD Napredak, Vitez 2000.

7. NE MOŽEŠ IZ SVOJE KOŽE, MH Zenica/Čitluk, 2001.

8. OBESKROVLJENI OTOK, MH ZENICA&ZAVIČAJNI KLUB PLEHAN ZAGREB, 2002.

9. SAGA O DVA MAČA, Multimedijaprint, Nova Bila, 2003.

10. ROBINJA I MARTOLOZI, HKD Napredak Vitez/ MH Zenica, 2005.

11.  ZAČUDNOST U CIK ZORE, HKD Napredak, Vitez, 2007.

12. RADMAN’S  SYNDROME, MH Zenica 2007.

13. IZGUBLJENE ZVIJEZDE . PRIGODNA STOPJESMICA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA OD 1908. DO 2008. HKD Napredak, Sarajevo, 2008.

14. ELKASTRANDIN KOMPLEKS, Slovo, Zagrerb, 2008. 

15. CARSKI REZ, Zaklada fra Grgo Martić, Kreševo, 2009.

Zastupljen  u slijedećim zbornicima:

1. VREDNOVANJE USPJEŠNOSTI POSLOVODNIH KADROVA i DEMOKRATIZACIJA KADROVSKE POLITIKE, Zbornik radova Kadrovi i udruženi rad, Društvo kadrovskih radnika BiH, Sarajevo 1989.

2. "SVJETLOST U SUMRAKU", panorama hrvatske lirike Srednje Bosne 1997. (predgovor i izbor, te zastupljen s dvije pjesme).

3. PROSINAČKO SUNCE, 10 priča za deset godina od bijeloga puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Multimedijaprint, Nova Bila, HKD Naprewdak Busovača, Novi Travnik, Vitez, 2003. (uredio i zastupljen s jednom  pričom)

4. POQVIRENE PRIČE, Zagreb, 2004. (zastupljen s pričom Djevice)

5. EKRAN PRIČE 04, Zagreb 2006.

6. PRIČA O ANĐELI NOVAK, ESSEKONSKA ZBIRKA, GAIA, Osijek, 2006.

7.  PRIČE O STARIM BOGOVIMA, zbirka fantasy priča, Pazin, 2007.

8. GRADSKE PRIČE IV, Borgard/Kruševac 2009.

9. PRIČE O DINOSAURIMA, zbirka fantasy priča, Pazin, 2009.

10. FAN(TOM), zbornik priča, Zenica, Beograd, Zagreb, 2010.

Zastupljen u antologijama:

- HRVATSKA KNJIŽEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE OD XV. STOLJEĆA DO DANAS – Antologija poezije i proze, HRVATSKA MISAO 25-26, MH Sarajevo 2002/2003. (priredio: dr. Miloš Okuka)

- ANTOLOGIJA HRVATSKE ZF PRIČE, Rijeka 2005. (priredio: Žarko Milenić)

- JEZIK I HRID Mostar 2005. (priredio: Zdravko Kordić)

- ANTOLOGIJA BH FANTASTIČNE PRIČE  Zenica 2007. (priredio Adnadin Jašarević)

Napisao nekoliko drama od kojih su izvedene:

INKOGNITO, (monodrama) 1987.

RAT BATONA (BELLUM BATONIANUM) 2009.

-  PRVI KIRURG 2010.

VILAMA KOSA SPORO RASTE

Vile posestrime eonima su čuvale bistrinu vode Neretve ispunjene srećom kakvu imaju oni što znaju uživati u žuboru modrozelene valovite simfonije. Barem su one tako mislile.

Nu, jednoga dana Prenko s Prenja zagleda se u Lelu s Lelije, a i ona se zagleda u njega. Ni njihovi roditelji nisu imali ništa protiv njihove ljubavi tako da se između njih nije ništa ispriječilo osim snažne i duboke vode stiješnjene Neretve. Tri je dana trebalo svatovima jahati okolo,  da bi preko mosta došli do djevojčine kuće. No, mladić je bio odvažan i silan, svoje mlade željan, te on s najboljim drugovima, koji imahu snažne konje, odluči nimalo plitku rijeku pregaziti.

Čula to vila s istočne strane pa javlja onoj sa zapadne strane što se sprema. Zabrinute su što svatovi hoće vodu zamutiti i rijeku oskrnaviti.

- Kako će mo seko draga ove čudne svatove odvratiti?

- Kada svatovi zagaze u rijeku mi trebamo biti u vodi  i naše kose konjima obmotati oko nogu.

- Tako je. Ako konji ne mognu hodati i plivati svatovi će se podaviti.

Imao mladić druga koji je slučajno ču što vile zbore. Odmah obavijesti mladoženju i poče ga odgovarati od toga da pregaze rijeku. Nisu svi bila za odustajanje.

- Slušaj pobro – odlučno će mladoženja. - Imam ja rješenje. Svi će mo potkovati konje, ali nećemo savinuti čavle, nego oštre vrhove ostavite da vire vani.

Odvažni mladići to i učiniše.

Vile su kose omotale oko čavala i zapetljale se te nisu sputale konje nego sebe. Konji ih tako nemoćne izvukoše na drugu obalu.

Mladići skočiše s konja i ošišaše do glave i bez ikakve druge kazne pustiše.

ILHAMIJINO PROKLETSTVO

(neobjavljena priča)

Terasa hotela Lipa u Travniku bila je puna jer je hladovina velike lipe skoro cijelu pokrila. Mjesta sam našao mešu onim najudaljenijim stolovima do ceste, bolje rečeno do dva najvrijednija nadgrobna spomenika – turbeta u Travniku između kojih se uglavila česma. Rijetki prolaznici bili su žedni. Odnekud se među rijetke prolaznike uvrsti i jedan Žućo, udomaćena džukela, mješanac koji je pokupio sve dobre osobine od oca i od svoje pasije majke.  Vrag bi ga znao je li taj njegov pasiji otac imao slabu prostatu, tek Žućo se zaustavi kod turbeta Seida Dželaludina Alipaše Dželalije, bosanskog vezira koji je tu skončo negdje 1822. godine, provuče se kroz rešetke podiže nogu i zapiša mezar.

Ne sjećam se koliko je trajalo dok sam smirio svoje hladno pivo, ali taman pomislih da krenem dalje kad se Žućo vrati. Ponovno stade kraj Dželalijina mezara , podiže nogu i zapiša ga. Onda primijeti da ga ja gledam i bez ikakva stida stade pred mene kao da želi objasniti tu svoju nepodobštinu. Što je stari, loša prostata - ote mi se šaljiva dosjetka u toj nijemoj komunikaciji, jer što bi psu čovjek rekao? On, pak, nikuda ne mrdu već samo niječno mahnu glavom. Pogledah mu u oči i nekako mi se učini kao da mi nešto hoće poručiti, nešto kao da je to tradicija, neki zavjet njegovih praroditelja.

Nitko mi ne bi vjerovao da ja mogu komunicirati s životinjama, jer to zapravo i nije istina. Budući da sam ja ipak sa sela sigurno imam istančaniji osjećaj kada životinje nešto poručuju. Naravno, te poruke čovjek ne mora uvijek ispravno protumačiti, ali seljak nekim svojim šestim seljačkim čulom osjeti kada životinja nije u zadovoljnom, gradski ljudi bi rekli normalnom stanju.

Tek, pas se polako okrenuo i odgegao, a ja sam pošao svojim poslom i zaboravio ga.  

Nekoliko dana poslije, još je bilo ono pravo ljeto, skoro na istom mjestu sjedio sam s pjesnikom Mučom. Raspravljali smo o nekom multimedijalnom projektu, stavljanju poezije na Internet i tako nešto slično. Turbeta su nam obojici bila postrance te smo obojica mogli vidjeti Žuću kako je prošao prvo turbe i stao kod Dželalijinog te  ga zapiđao. Odmah iza Žuće pojavi se još jedno manje kržljavo šćene te i ono napravi isti ritual.

- Vidje li ti ono jaraniko?

- Ilhamijino prokletstvo – kratko objasni Mučo kao čovjek koji je uvijek i u svakoj prilici u sve dobro upućen.

- Kako bolan prokletstvo? – ponovno pitam jer ne umijem da se pravim kako sve znam.

- Svaki pas koji ovuda naiđe zapišat će Dželalijin mezar, a proći će pored onog drugog turbeta, s koje god strane išao. To mi je pričala Irsanova nana, a ona ima godina.  Prije nego će ga Dželaludin Alipaša Dželalija dati smaknuti zato što je pisao pjesme protiv carstva Ilhamija ga je prokleo rekavši:Dabogda ti kerovi po mezaru pišali.

- A taj Ilhamija je bio Žepčak. On je nešto napisao kao Čudan zeman nastade…sve dušmanim postade…- sad i ja pokazah da nešto znam, a zapravo ništa drugo nisam znao osim da je Rus napisao dramu Ilhamija, koju sam vidio u časopisu Lica (naravno, nisam je pročitao).

- Jest. Ilahami mu je zapravo derviško ime. On je školu za derviša izučio u Živčićima kod Husein Babe u tekiji Nakšibadija. To su ti oni derviši sihirbazi oni što liječe neplodnost… Za Ilhamiju se pričalo da je takav sihirbaz da glasom može zaustaviti vjetar, rukom mač a mišlju pticu u letu…

- Čuo sam da gore ima poznat hodža koji piše zapise… Hajmo u Živčiće – najednom ja dobih želju da saznam nešto o tome kako je Ilhamija mogao zaustaviti pticu u letu…

- Neda mi se buraz, ali ići ćemo jednom – osujeti moju namjeru Mučo.

A onda mi ispriča kako je Dželaludin Alipaša Dželalija posjekao mnoge kapetane i begove, bosanske prvake, svakoga tko je mogao i pomisliti o tome kako Bosna baš i nije sretna u tom Carstvu i kako bi možda bolje bilo da sama potraži svoju sudbinu. Ilhamiji je ponudio dobru službu ako se javno odrekne svojih pjesama, ali ovaj to nije prihvatio jer je držao da su one nastale po Alahovoj volji, a vezir je, iako i sam bijaše hafiz, prvenstvo dao Carstvu, a tek na drugo mjesto stavio Alaha. Ilhamija je bio jedini čovjek po kojega on nije slao svoje dželate, već mu je samo poslao poruku da dođe. Da nije došao vjerojatno mu ne bi ništa, ali kad je došao, morao se izjasniti. A on se izjasnio da je Alah na prvom mjestu a carstva su prolazna.

Pričao je Mučo do detalja kako je nedugo potom i Dželalija umro, ali meni je na pameti bila ona rečenica kako je Ilahamija mogao zaustaviti pticu u letu… Ako je mogao to onda je mogao i sa ondašnjim psima komunicirati. No, kako današnji psi znaju da ga je Ilahamija prokleo? To je mene mučilo.

Jednog dana pobjegao sam s posla samo da sjedim na terasi hotela Lipa i gledam pse. Poslije nekoliko pokušaja uspio sam dočekati da se Žućo sam pojavi. Obavio je on svoj ritual i stao pred mene.

Što bolan Žućo to činiš? zamalo ne progovorih naglas.

On kao da je razumio što mene muči. Sagnuo je glavu a oči digao prema meni i pokušao mi objasniti nekom svojom pasijom mišlju. Jedva sam ja primio tu poruku, a smio bih se zakleti da je rekao: Mene je moj otac zavjetovao, a njega njegovi preci da to činimo jer je mrtvac za života nepravdu učinio čovjeku učenu i svetu, čovjeku koji nikada mrava nije zgazio a kamo li psa šutnuo. Samo se Bogu molio i pjesme pisao.