Snežana Čkojić
Snežana Čkojić, Dipolomirala na Višoj Ekonomskoj školi,
Rođena 3. aprila 1984. godine, u Valjevu.
odsek informacione tehnologije, smer Elektronsko poslovanje.
Objavila dve zbirke pesama :
"Duša hodi kroz vetar", Intelekta, Valjevo, 2007.
"Svitanje u Midgardu", Liber, Beograd, 2009.
Poezija joj je zastupljena u više književnih časopisa i zbornika.Prevođena na engleski, nemački i ex-yu jezike. Učesnik je Karamanovih poetskih susreta 2009. i 2010. godine u Makedoniji.
Pored poezije veliki je ljubitelj opere, i vanredni učenik srednje Muzičke škole, odsek solo pevanje.uŽivi i radi u Valjevu.
Putnik
Pogled utisnut u daljinu
kao statua na trgu prolaznika
kao beskrajna praznina
ćutnja kada se nema šta reći
i ćutnja kada se ne može sve reći
samo je varka
u smeru natpisa:
`za ludake`
samo za hrabre i srca prevelikog
da bi se moglo dalje sa njim putovati
samo za istraživače
za putnike preko granica
praznina je samo varka
ćutnja je njegova unutrašnja pesma
za odanost nezainteresovanosti
za grad i ulice
i ljude oko sebe
dokone i strane
praznina sadrži slagalicu i smisao slaganja
da se održi korak
sa usamljenošću
koketiranjem sa
tišinom dugom kao eoni
nadanja da se sretnemo sa sličnim
pogledom, osmehom i
načinom kretanja
i da taj neko postane delom večnosti
i razlogom postojanja
da se ne izgubi nikad
Poetska tišina
Najstarijoj pesmi se ne može razumeti jezik.
Ne spoznaje se između uglova
na policama i nije za pevanje.
Ona je mučiteljica lažnog za čula!
A laž eliksir bučnih.
Pramenovi navučeni na kožu tla
su isuviše prijatni
da bi se hteli strgnuti.
Usta obdarena ćutnjom nemaju pokret
a da se ne zagrcnu u istini.
Crkva tu nije zid, ni četiri zida.
Svetac.
Slika.
Nasilno oprana površina već bi izbledela.
Više nema stih
arija što su je stari znali
o vasioni u pokretu etera.
(Sada je iluzija ponosnih)
TO JE ODVAJANJE TELA!
Kao najviši zakon pesnika
o kreativnoj slobodi
udahnuta je jedino
u poetskoj tišini sna.
T(a)o
Niču li nove misli,
U senci svetiljke koja plamti,
O ratniče zavejanih bregova!
Šta snivaju tvoje usne?
Ima li pustinja želja poneku kap
Sveže rose?
Zove li nekad umor na počinak,
Vuče li san niti u svitanja,
Il’ trepti iskra, zavodi mozak,
Radosna igra pospane dece?
Svi ti pričaju, svi sve znaju,
Svi žele i traju, kao svedoci,
Glasnog života - potajne smrti.
Ti ćutiš
I gledaš,
Uzdišući.
Tišina govori, tišina traži,
Ka sebi onog, što zna sve reči,
Reći, a biti uvek najtiši,
I kada treba, glasno se nasmejati.
Duhovi
Mene su zaobilazili
ljudi
A tebe godine
Reci mi
pesniče
Ko je ostao lepši?
25.8.1844. (Nietzscheu)
Ne.
Ni pre, ni posle!
Još se nije vratio krug
Od hiljadudevetstote.
Niko nije otišao
Sa kristalom umesto očiju,
Niti voleo život
Bezuslovno,
Bez vasksrsenja, sa verom!
Ti se ne saginješ više
Tamo gde si morao.
Drugi su nastavili u htenju
Tzv. visokih tronova,
Da budu mahalice za muve,
A za ruku drže ogavne zveri
što ridaju za večnošću.