Boris Kvaternik - Hrvatska

 

„Moje ime je Boris Kvaternik. Razvio sam odbojnost prema biografijama u 3. licu, čine se tako umjetne. Stoga ću sve ispričati izravno.

Rođen sam 1987. u Zagrebu. Do sada sam završio srednju Grafičku školu u Zagrebu. Nakon toga sam se skitao uokolo godinu dana, bez nekog određenog cilja. U međuvremenu sam radio kao grobar na Južnim grobljima, i kao pomoćni radnik na pokretnoj traci u tvornici kućanskih aparata. U tih godinu dana počeo sam intenzivno pisati.

Upisao sam se na Grafički fakultet u Zagrebu, no nakon nepune godine dana dignuo sam ruke od svega i ispisao se. Uslijedilo je crnčenje u tvornici sladoleda, a nakon toga bio sam polagač optičkih kablova po gradskim šahtovima i pomoćni radnik u maloj tiskari. Trenutno radim u fakultetskoj knjižnici kao «demonstrator».

Sada studiram kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu.

U međuvremenu, objavljivao sam svoje radove na sljedećim web stranicama: Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Agon…

Zastupljen sam u beogradskom zborniku "Junaci urbane bede", antologijskoj zbirci Jutra poezije, i zborniku studentske poezije "Moj tata plače u kinodvoranama". Objavljivan sam i u tiskanom časopisu "Avangrad". Povremeno (kad nađem vremena) čitam na Jutru poezije (jednom izabran za pjesmu tjedna), te mi je na prošlogodišnjem natječaju pohvaljen rukopis za zbirku pjesama. Čitao sam još i u Beogradu, Velikoj Gorici, na Radiju Zelina i Hrvatskom radiju, zagrebačkom Pjesničenju, pisao sam priloge za web stranicu Poezin... Osvojio sam prvo mjesto na natječaju Svijeta Kulture no oni do dan danas nisu dodijelili osvojene nagrade (tj. štampali knjige).

Živim u Dubravi. U slobodno vrijeme uzgajam paradajz na stolu svoje sobe, lijepim čudne slikarije po zidovima, i nabijam po staroj pisaćoj mašini. Ili visim po klupama u gradskim parkovima.“

 

Boris Kvaternik, bkvatern@ffzg.hr

 

 

SKULPTURA OD LJUDI

 

Ljudska bol

Ostala je zakopana

Duboko u pothodniku

Gitara frca

Uz zvukove konjskih praporaca

Žena nasuprot mene plače

I razumijem je

Zajedništvo neshvaćenih

Zajedništvo propalica

I skitnica

Toplije je

Od tople deke nedirnutog doma

Glasovi se sprejaju

Po zidovima za vječnost

Čovjek je sam.

Zvukovi neskladnih

Alkoholom poderanih glasova

Zvuče iskrenije

Od zavijanja hitne pomoći,

Od kucanja sata.

 

 

GLAVA NIJE POGODNA ZA LED, BOLJI BI BIO ŠILJAK

 

Mislim da ću kao da sam mrtav

Odjahati na svinji bez glave

Do ruba vode zaleđene rijeke

I pokušat ću se baciti,

Zaplivati, zalamatati udovima.

Zaronit ću u nesvijest,

Tek udariti glavom o led,

Omlohaviti u nemoći

Kao riba mlatnuta veslom

I pokušaj plivanja je gotov.

 

Slina mi curi

Iz katatoničnih usta

Dok u mrlji boje ribiza

Umirem na obali.

Previše sreće izludi čovjeka

I onda mu ide slina.

Eskimi su me oderali kao ribu

A lav je ustrijeljen na nebu, zijevajući.

 

 

NOTE IZ SLJEPOOČNICA

 

Zveketave note lebde

U večernjem polumraku

Oko moga kreveta

Poput nespokojnih duhova.

 

Zavlače mi se pod krevet,

Upliću mi se u kosu,

Šapću mi o strašnim stvarima.

 

Sijeku moje meso

Svojim oštrim bridovima,

Šapuću o umornom Suncu

Mrtvački sive boje,

O suncu koje više nema volje

Za još jedan izlazak.

 

Šušnjevi nota u polumraku

Postupno rastu;

Iz šapta u jaukanje,

Iz jauka u urlikanje,

Iz urlika u tresak

I zaglušujuću buku -

Kao da tisuće lijesova

Lupaju poklopcima na vjetru

Iza vrata i prozora moje sobe

Zvučeči kao uzrujane

Šake na ulazu u kuću.

Kosti u njima se rasipaju i zveče.

 

U kaosu tih nota

Zarobit će me san,

A u snu ću derati noktima

Svoja krvava prsa

Tresući se u kutu

Vlastitog paranoičnog sumora...

Nedosanjan.

 

 

BOŽIĆNI LJETNI PLJUSAK

 

Lagana ljetna kišica

Zatekla me u krevetu.

 

Sramežljive kapljice

Čedno se spuštaju

Niz nakošen prozor

U stropu iznad mene.

 

Tako sitan zvuk kiše -

Sigaste ruke

Nježnog ledenog diva

Koji je došao najpažljivije

Pomilovati moj prozor

Zvučale bi tako.

 

Pridignute glave, gledam

U kapljice koje dolaze

Iz meni neshvatljivih visina

Da bi se smrskale

Na nevidljivoj prepreci

Metar iznad moje glave.

 

Ispod prozora je drveni stol

Na kojem sam posadio

Nekoliko različitih biljaka.

 

Odjednom postajem svjestan

Toga da je moj dvometarski

Sasušeni paradajz

Još uvijek okićen

Božićnim ukrasima.

 

Još od pretprošlog Božića.

 

Malena plkastična zvonca

Nečujno se gibaju na granama.

U njihovoj glatkoj teksturi

Odraz poškropljenog ljetnog prozora.

 

 

U BIJELIM "TWIST-OFF" BOČICAMA

 

Došao sam na konju,

Otišao sam polomljenih koljena.

 

Zaspao sam u loncu,

Probudio se u juhi od govedine.

 

Bože, bože, ima li kraja patnji

U bijelim "twist-off" bočicama?

 

Ušao sam kroz vratnice raja,

Probudio se na smetlištu.

 

Nisam vrištao, već sam čamio u tami,

A susjedi su mi pozvali policiju zbog buke.

 

 

LUDA STARICA

 

Svakog dana ona viče

Na prolaznike pod svojim balkonom,

Izbacuje u prostor

Svoje zagonetne krikove,

Zapravo mistične pozive upomoć.

Njezine riječi malaksaju i umiru

Zalepršavši tek zakratko plavim podnevom

Poput noćnih leptira koji

Umiru čim se rode.

Ljudi okreću glave

Posve prirodnom kretnjom.

 

Ona živi sasvim sama,

Nasukana na obali

Nekog davno prošlog vremena.

 

Kada se kreće kroz grad,

Njezini su pokreti panični, ptičji,

Te podsjeća na uplašenu čaplju ili noja.

 

Sa svih strana salijeću je

Strane reklame, engleski natpisi

Koji njoj ne znače ništa,

Tek su besmisleno brujanje u mislima,

I ima dojam da živi život

Među ljudima koje je nemoguće razumjeti

Te ga provodi u nijemoj praznini.

Kada na televiziji i začuje

Zvuk domaćeg jezika, to je užasava

Još i više, jer ljudi koji je okružuju

Govore o novim stvarima,

Govore neshvatljivim riječnikom,

Spominju njoj nepoznate ljude...

 

Ona će zauvijek ostati

Stranac u gradu koji je

Kao dijete popločila svojom igrom.

 

 

PISMO IZDAVAČU

 

Poštovani Izdavaču,

Ti me ne poznaješ

I ja ti ne zamjeram.

Često me više ne poznaje

Niti moja kućna mačka.

 

No, u čemu je stvar?

Pa eto, pomalo je smiješno

I pomalo nestvarno -

Potpuni sam stranac,

A šaljem Vam nekakav

Busen naslaganih riječi.

Što ćete Vi s tim busenom?

Možete se pretvarati

Da je to pristojan buket

I možete ga izložiti

U svojoj biblioteci

Tako da ga i drugi

Mogu proučiti.

Ili ga možete baciti

Ni ne pogledavši ga.

Mene to neće dotući.

Već su mnogo puta

Ljudi bacali moje

Neugledne bukete slova.

 

Ali, učinili biste mnogo time

Da samo malo pomirišete

Moje riječi.

Naposlijetku, one nisu rasle

U nekom parku

Kao normalni buketi.

Psi se nisu olakšavali nad njima,

Niti je neki pijanac

Pokraj njih istresao želudac.

Samo sam ja po njima prosuo

Poneku suzu, poneku mrlju tamne krvi,

I možda ispustio

Pokoji očajnički jauk nad papirom.

To i nije tako strašno, zar ne?

 

Poštovani Izdavaču,

Ne tražim od Tebe ništa,

Ili barem ništa nemoguće.

Tek se pitam mogu li

Od tebe dobiti nož,

Ma samo mali nožić -

Moju šansu

Da posiječem sve ove

Sive tapete i otpalo lišće

Što su se nakupili oko mene.

Trebam taj nožić,

Trebam šansu

Da uzvratim nijemoj kreaturi

Pred mojim vratima.

 

I ako mi odgovoriš, znat ću...

Lijepi pozdravi iz ključajućeg kotla

- Boris Kvaternik