Danica Bogojević

Rođena sam 19. maja 1981. godine u Užicu.
Studirala sam arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Trenutno živim i radim u Užicu. Veliki sam ljubitelj klasičnih nauka i starina.
Do sada nisam imala objavljenih dela. Pišem kratke priče, završila sam
jedan roman za koji trenutno tražim izdavača, i radim na svom drugom
romanu.

 

 

Kako zavoleti sopstvenu senku

 

Ovo je veoma čudna pustinja. Jednolična, uspavana, prazna, tajanstvena i na momente zastrašujuće tiha. Kažem na momente. Inače je tiha. Ne čuje se čak ni pomeranje peska. Ni vetar. Samo ga osetim na svojoj koži. Ovo bespuće kao da guta svali zvuk. Ne čujem kad udahnem, ne čujem kad izdahnem. Čak ni otkucaje srca! Ponekad se zapitam da li uopšte i živim. Ali, samo ponekad... U onim retkim momentima kada me ništa ne boli.

 

Hodam. Samo radi hodanja. Veoma brzo izgubim i cilj i pravac. Pa mi ostane samo hodanje...

 

Pričam. Pričam svakakve stvari. Lepe. Zle. Pakosne. Neistinite. Psujem. Urlam. Vrištim. Potpuna sloboda govora! Znam da me niko ne sluša. Odam sve svoje tajne, grehove i snove. Pustim da ih vetar besčujno odnese što dalje od mene...

Pričam, čisto da ne zaboravim tu drevnu veštinu. Možda mi jednoga dana zaista zatreba...

 

Maštam. Ali samo ponekad. Čisto iz straha da se ne izgubim u svojim mislima. Ovde nema nikoga da me prene iz opasnih snova. Lako se može desiti da pobrkam stvarno i nestvarno. Stoga je maštanje dozvoljeno samo u izuzetnim prilikama. Recimo, kada se u isto vreme pojave i Sunce i Mesec.

 

Hodam. Udišem vreo vazduh. Pričam. Trpim. Smejem se. Udišem prašinu. Hodam. Trpim. Plačem. Hodam. Trpim. Urlam. Trpim. Ostajem bez daha. Trpim.

 

I samo mi jedna stvar donosi spokoj. Jedna jedina! Prozračna i nestalna poput moje nade. Jedna i jedina! A ni nju ne izabrah. Ona je jednostavno tu. Prati svaki moj uzdah, svaku reč i svaki korak. Tu je. Moj jedini saputnik. Moj jedini prijatelj. Moj jedini dušman. Moj jedini glas razuma. Moj jedini ljubavnik. Zajedno na putu ka negde, gde izvesno je, kad tad moram stići...

Ponekad dozvolim sebi da joj se obratim. Ali samo ponekad! Čak iako je sasvim sigurno da nas niko neće primetiti. Svest o neuobičajenosti prizora kako jedno razumno biće razgovara sa sopstvenom senkom je uvek prisutna. Samo par kratkih reči i skriveni osmeh. Za svaki slučaj... Da utolim glad...

 

Ovo je zaista sasvim čudna pustinja.

Jutra su divna, mirisna, poletna i sveža.

Podne je vrelo, uzburkano i neretko naporno.

Večeri su trome, mirne i setne.

A noći!? Noći su najteže... Tada ni ona nije tu...

 

 

O TIŠINI U TIŠINI

 

Neke teorije relativiteta o uticajima kišnih dana:

 

-A ništa nije u stanju da tako brzo zaustavi svet kao iznenadni letnji pljusak!

 -Pada!!!

-Zapravo, svi tvoji talenti poseduju izvesnu dozu samodestruktivnosti.

-Misliš moga pada...

 

-Gde se skrivaju sve reči koje nam nedostaju?

 

-Teško je.

-Niko i nije rekao da će biti lako.

-Doduše nismo se ni setili da upitamo.

-Pa da, prave reči u pogrešno vreme.

-Moja omiljena kategorija.

-A ti imaš omiljenu kategoriju.

-Pa da.

-Ja mrzim kategorije. Plaši me pomisao da me neko drži u nekakvoj koloni namenjenoj za meni slične.

-Kod mene si ti jedina osoba u toj koloni.

-Da li treba da se radujem tome?

-Ne... Bolje ne...

 

 

 

 

F69 -  delovi iz romana

 

SINOPSIS

 

Lara je samo jedna od više milijardi ljudi na ovoj planeti za koje nikada nećete čuti a kamoli ih upoznati. Ona je dugo razmišljala upravo o tome. Jednoga dana je rešila da ipak ne želi biti minorni deo neke demografske statitike. Rešila je da ode. Ali pre toga morala je završiti dve stvari, srediti život svog brata Saše i srediti svoje snove.

Ana se zove Romana, ali kao i mnoge druge stvari vezane za nju i njen život, ni to ime joj nije drago. Zato više voli da je oslovljavaju sa Ana. Živi jedan nepromišljen i divlji studentski život, okružena sa mnogo ljudi o kojima zna jako malo. Boreći se protiv društvenog uređenja, a pateći što je društvo ne prihvata. Sanjari o ljubavi, ali je nesvesna toga da nije u stanju da prihvati ljubav, kao i većina današnjih devojaka u svojim ranim dvadesetima. Redovno posećuje psihoterapeute u nadi da će konačno naći smisao svoga života i rešiti sve svoje probleme koji su uglavnom umišljeni. Kada se u njenom životu pojavi Saša, mladić koji je srećan i pored mnogobrojnih realnih i za Anu stravičnih problema, ona počinje da uviđa svu besmislenost svog života.

Lara je slikarka, povučena i neshvaćena od svoje okoline. Ali za razliku od Ane, ona i ne želi da bude shvaćena. Lara samo želi da je puste da živi onako kako ona misli da treba, a ne onako kako to društvo propisuje. Ima ozbiljnih psihičkih problema čiji su uzrok traume iz rata i nalazi se u bolnici na lečenju. Tu upoznaje pacijenta po imenu Mihailo i zaljubljuje se u njega.

Priču pratimo kroz Anin dnevnik. Sa druge strane su zapisi Larinih snova, koji počinju sa jednom legendom i iz noći u noć razvijaju se u fantastiču epsku priču u kojoj se svi Larini etički i religijski stavovi stavljaju na ispit. Lara beži iz bolnice i Ana kreće sa Sašom u potragu za njom. Na tom putu doživljavaji neobične stvari i upoznaju neverovatne ljude, ali pre svega na tom putu Ana upoznaje samu sebe. Lara koristi taj beg da učvrsti svoje stavove o samoubistvu kao vidu eutanazije.

Priča je jedan kritični osvrt na današnje društvo i na moralne vrednosti koje vladaju u Srbiji. Osnovno pitanje je za koga se zapravo može reći da je normalan, ko ustvari propisuje te standarde i kako se mi kao jedinke možemo ostvariti u svemu tome. Usput će te upoznati misteriozni paralelni svet iz Larinig snova, koji će vas navesti da se zapitate koliko ste se udaljili od sebe, prirode i od Boga.

 

-------

 

Lara je samo jedna od više milijardi ljudi na ovoj planeti za koje nikada nećete čuti a kamoli ih upoznati. Ona je dugo razmišljala upravo o tome. Jednoga dana je rešila da ipak ne želi biti minorni deo neke demografske statitike. Rešila je da ode.

-Ako sam već živela kao jedan od onih mučenika što ih slavimo već hiljadu godina, onda će mi sigurno neko od njih Gore progledati kroz prste ako odem grehom u smrt, jer ipak sam na nekoj pozitivnoj nuli; ako uopšte i postoji neko Gore ili Dole.- razmišljala je.

Ali Lara je  napravila veliku grešku tog dana, koja se uglavnom sastojala iz pogrešnog izbora tableta i alkohola. A ta velika greška ju je dovela ovde. Prvog dana kada su joj dozvolili da izađe iz svoje sobe, dok je posmatrala neke nove ljude kojima je bila okruženja i koji su želela ona to ili ne  bili njena nova stvarnost; setila se priče o srednjem veku.

Naime, u to vreme su ovakve ustanove, takođe, služile za lečenje ljudi koji su kao ona. Ali je postojala jedna rupa u zakonu, po kojoj su vam bila potrebna dva potpisa pa da vas zatvore u te zidove. Tako su ta mesta ubrzo  postala puna neželjenje dece iz viših staleža; prekobrojnih naslednika malih imanja i velikih titula; pa čak i dece nekih istaknutih Božijih ljudi. Jednom rečju, svih onih što bejahu dokaz nečije sramote.

Lara je ubrzo shvatila da je nauka u ovom domenu možda i napredovala, ali ljudi definitivno nisu. Jer u njenom novom okruženju beše popriličan broj onih što su ovde da ne bi remetili ili sramotili one koji ih nagovoriše da dođu ovde. Mnogo izgubljenje dece Božije, koju su pre svega prvo izgubile njihove porodice, a onda se na ovaj način pokušali spasiti od krivice i sramote. Lara je razmišljala. Zar je tako teško pružiti ruku nekome? Pa, zaboga, većinu ljudi koji su ovde bi prava ruka vratila na pravi put. Ona je to znala. Ona je imala tu ruku. Ali Lara nije imala snage i hrabrosti da krene na taj put, a iskreno nije ni videla poentu svega toga. Zato je odlučila da će ostati ovde neko vreme i skinuti teret sa te ruke. Ruke njenog brata, Saše.

 

-------

 

LARA JE TUŽNA. A  kada je Lara tužna, ne mora da znači da je kišan dan. Lara voli kišu, voli taj san u koji padne ceo svet kad se nebo namrači. Nekada je volela i grmljavinu. Nekada, sada više ne.

 

LARA JE TUŽNA I POMALO BESNA.Niko ne sme opaziti ovih par suza, što su se drsko otele kontroli, razmišljala je Lara. Zašto, zapitaćete se vi. A možda i nećete. Ljudi se retko zapitaju, zašto, ako to već ne remeti njihov mali srećno upakovani život. I Lara je to dobro znala.

 

LARA BI SADA PITALA SVOJE PRIJATELJE. Da možete da spakujete svoj život, kao što pakujete poklone, da li bi uzeli ukrasni papir, jednobojan ili sa nekom šarom, a kakvom šarom, a kakav papir, onaj što se sija i gladak je ili onaj providni što ima čudne šare po sebi, ili obični krep papir, ili bi čak uzeli neku od onih ukrasnih kutija što obično stoje na najvišoj polici male knjižare pune dece tu negde u komšiluku. Ili bi ste, pak, dali nekome od onih ljudi što se time već profesionalano bave i rekli im da želite da bude što posebnije upakovano, ili možda i ne tako posebno…

 

ALI LARA NEMA SVOJE PRIJATELJE. Odkada je stigla ovde, pored toga sto je često prinđjena da krije kada je tužna, kako bi izbegla gomilu pitanja na koja nema ni snage a ni volje da odgovara, Lara je imala samo jednog prijatelja-Mihailo, bez j. A on joj je jednom prilikom rekao -Svi ljudi to rade, kriju, kao da se stide što osecaju. Evo ja puno čitam al nigde nisam pročitao da je tuga loše osećanje, a opet je se svi stide, kao da postoji neka izgubljena božija zapovest, NE TUGUJ. I rekao je tada još  da on misli da su ljudi koji podignute glave plaču i tuguju i to pred svima besramno, ustvari slobodni.

 

LARA NIJE BILA SLOBODNA. A Mihailo, ustvari i nije bio običan Larin prijatelj. Pored toga što je bio jedini, što ga je već podiglo visoko na pijedastal, on je bio i nešto malo više od toga. Ali Lara se tu ponovo našla pred problemom. Nije imala kome  to da saopšti, da čuje kako te reči zvuče dok se odbijaju o zidove i prozor i kad se ulepe u paučinu i prašinu. I pridodajmo tu, još  rečenicu, koju je kao mala slučajno čula, dok je majka zgranuto pitala oca,  kako mozete da dopustite da vam pacijentkinja slučajno zatrudni!? –Naši pacijenti imaju pojačan seksualni nagon…- Lara nije zapamtila celu rečenicu, iz prostog razloga što tad nije ni znala šta vecina tih reči uopšte i znači.Tek posle mnogo godina, shvatila je šta znači seks i nagon. Avaj, to je upravo bilo ono sto je brinulo Laru. Ne, ne , Lara nije bila LUDA! Imala je manjih, nekada čak i većih problema sa javom i snovima, ali nije bila luda. Bila je dovoljnjo svesna da se zapita, da li je ovo ljubav ili sam ja ovde ipak pacijent? I kako su svi zaljubljeni ljudi po prirodi stvari već totalno zbrkani, zbunjeni i otuđeni od stvarnosti, Lara se probudila jednog dana i stavila tačku na to pitanje, do nekog boljeg daljnjeg. I tog jutra, Lara je bila jako tužna.

 

LARA BI UPAKOVALA SVOJ ŽIVOT U NOVINSKI PAPIR. Igrala bi se sa naslovima, ukrštala članke tako da neki stoje pravilno neki koso a neki, čak i naopačke. A onda bi unakrsno stavila veliku žutu ukrasnu traku i veliki žuti cvet, kao one krupne jesenje ruže što najdivnije

 

Lara je SRETNA.

 

Dugo je čvrsto verovala da je sve oko nje satkano od laži. Dobro ne baš sve. Neke stvari su i stvarne. Oblaci na primer. Krhki su, prozračni i nestalni. I ne bole.

 

Ubrzo je shvatila da je u velikoj zabludi. Lara nije volela da se petlja sa njom. Primetila je da zabluda veoma loše utiče na još neka bića na planeti. Kornjače, na primer. Jednom je srela neke ljude koji su pili njihovu krv u nadi da će se izlečiti od teške bolesti. Lara to nije razumela. Zapravo nije se ni trudila da razume. Ali to je neka sasvim druga priča.

 

Okrenula je leđa zabludi i shvatila da mora naći način da živi sa tim lažima. Jer one su tu, stvarne su poput oblaka, i nepomične poput beskrvnih kornjača. Morala je veoma brzo naučiti kako da ih savlada. Kako da ih prepozna. Kako da ih zaobiđe.

 

Razmišljala je. Problemi se rešavaju razmišljanjem o njima. Lara je razmišljala o tim lažima. Ubrzo je došla do veoma jednostavnog dvodelnog  rešenja. Dva principa delovanja.

 

Čujem i zaboravim.

Vidim i sećam se.

 

-------

 

Sama činjenica da smo preskočili zid bolnice i to ne bilo kakve bolnice, te da smo obili prozor od kartoteke i ukrali dva dosijea o bolesnicima, već bi bila dovoljan razlog da nas ovde i zadrže!!! Dok sam posmatrala Sašu kako sa lakoćom obija brave i sa kojom preciznošću to radi, pokušavala sam se setiti kako se u psihologiji naziva ova pojava. Taj sindrom da kad se dve potpuno normalne osobe nađu zajedno počinju uticati jedna na drugu tako da izvlače sve njihove skrivene lucidnosti na površinu, počinju da misle o neverovatnim stvarima i što je još gore i da ih sprovode u delo; izazivaju osećaj euforije i odjednom postaju ekstremno kreativni! A možda se to jednostavno zove dobar spoj, ne mora sve na ovome svetu da bude zavedeno u neki psiholoski rečnik, zar ne!?

Elem, karton njegove sestre smo lako pronašli, ali nismo znali kako se preziva taj njen princ. I tako dok sam ja preturala po fiokama sa baterijskom lampom u ustima, (kakava filmska scena, morate priznati), začula sam Sašu- Obrenović!!!

-Šta sa Obenovićima- zbunjeno sam ga upitala.

-Pa Mihajlo Obrenović! Evo našao sam u njenom kartonu pod interakcijama sa ostalim pacijentima!

Ako je moguće da u isto vreme razmišljate o tri stvari, onda sam ja u tom momentu razmišljala o sledećem:

1. Kako je Saši uopšte i palo na pamet da sazna kako se lik zove tako što će pogledati u Larin karton!? Mislim, ja se toga nikada ne bih setila, a smatram da sam nadprosečno inteligentna!

2. Čiji neo monarhistički manijakalni mozak je nazvao svoje dete Mihajlo Obrenović!?

3. Zamislite da se ja udam za nekog Brankovića, ako to prezime uopšte još uvek i postoji. I da rodim sina i nazovem ga Vuk, pa da ga ostala deca od vrtića do kasnog puperteta  tuku i maltretiraju! Ili još bolje, da taj moj sin Vuk Branković postane aktivista neke organizacije tipa 1389.org! Ili još bolje, da mi taj moj sin Vuk Branković pokloni za osamnaesti rođendan saznanje da je homoseksualac!

Elem, uzeli smo kartone i krenuli van kroz prozor.

 

-------

 

Probudila sam se i samo mi je jedna stvar bila na umu. Da se ovo putešetvije što pre završi! Posle jučerašnjeg dana i sna od prethodne noći počela sam sumnjati da ću imati snage izdržati dolazeće dane. I zaista, Ana bi se sada okrenula, vtarila u grad, nazvala nekoga od svojih prijatelja, izašla u neki klub i pošteno se olešila od alkohola. Ali te Ane više nema. Jer jutros dok sam se posmatrala u ogledalu shvatih da je ta osoba postala nekako drugačija.  Možda čak i slabija. Ali mnogo upornija i istrajnija. A tu je bio i faktor Saša. Divan je! Ali, zaista! Tako pažljiv, duhovit, razuman i snažan. A opet toliko ranjiv. Jednostavno ova nova Ana mora ostati uz njega.

Neverovatno koliko sam bila usplahirena, možda čak i euforična. To je taj dan. Danas ću upoznati Laru. Da li ću joj se svideti? Šta ako je taj njen neki nasilni manijak? Šta ako ne bude htela da se vrati sa nama? Svakakva pitanja su me mučila. Toliko sam bila uzbuđena da nisam mogla ni doručkovati. Osećala sam neku čudnu mučninu. Primetila sam da se Saša zabrinuo zbog toga. I meni je bilo iskreno žao što se sad brine i zbog mene, kao da nema dovoljnjo svojih problema. Shvatila sam jutros i ovo je sada moja zvanična izjava, zaljubila sam se! Ali ovoga puta sam i više nego sigurna da neću sve upropastiti! Pomisao na to me je baš opustila.

Izašli smo na Mirkovu stražnju kapiju. A iza nje se nalazilo, pa nazvala bih to bespućem. Samo prostrane livade koje prerastaju u guste šume. I  jato divljih golubova koje je kružilo iznad celog tog bespuća. I ništa više!

Koliko sam ja uspela shvatiti pijanog Mirka (da dobro ste pročitali, jutro je a on je već vidno pijan),trebali smo se popeti do šume, ići nekim putem koji ćemo već nekako prepoznati, proći pored kolibe i velikog šupljeg hrasta, krenuti nizbrdo, izaći iz šume i tada će nam se u daljini ukazati usamljenja kuća.

-Nista lakše!- ironicno sam prokomentarisala.- Usput ćemo pokupiti Zlatokosu, Ivicu i Maricu i predati ih socijalnim službama!

 

Moram priznati da sam pre polaska na ovo moje hodočašće, na kome inače još uvek ne doživeh prosvetljenje, bila ubeđena da ovoliko guste i negostoljubljive šume, postoje samo u nekim dalekim zemljama koje verovatno nikada neću posetiti, i da se nikako ne mogu naći u našoj zemlji. Ali najistaknutija osobina zemlje Srbije, pored sklonosti ka masivnim ludilima, je ta da vas uvek može ponovo i još više iznenaditi. Dakle, ipak je ovo zemlja negostoljubljivih i mračnih šuma koje naseljavaju gostoljubljivi i na sebi svojstven način mračni ljudi.

I dok smo kroz neko šiblje pokušavali naći ulaz u šumu, setih se Bojanovih reci- Šuma je kao i čovek. Uvek možeš naći način da mu priđeš i da ga pripitomiš, a da ga pritom ne povrediš.- Divan savet od nekoga ko se plaši časovnika! Saša je spazio nešto što je njemu ličilo na puteljak kroz rastinje. Posle par ogrebotina probili smo taj koridor i stupili na godinama taloženo suvo lišće. Kako sam vam ovo divno dočarala, morate mi priznati! I moram Vam se i pohvaliti da više nisam osećala strah. Dok smo hodali kroz šumu pokušavajući da prokljuvimo šta bi moglo prestavljati put do kolibe, osećala sam se kao da sam ovde provela ceo život. Pokušala sam i da otpevam neku pesmu od Deep Foresta, ali bezuspešno. Barem se Saša slatko nasmejao.

Iznenađujuće brzo smo pronašli kolibu. Ovde moram primetiti da je glavna odlika celog ovog putovanja to što se mesta nalaze odmah ili gotovo nikako!

 

-------

 

Nekada ovim šumama vladaše drugačiji bogovi. Mnogi su se borili za prevlast nad njima. Svako pleme koje put nanese kroz nju pokuša je pripitomiti i uz pomoć svojuh bogova saviti. Ali grane behu sve veće, jače a i naseljenije. Onda smo došli mi. Uvidevši svoju nemoć ubrzo za to okrivismo naše bogove. U tajnosti, podmuklo, tiho i pod velom istoijskih tokova na koje avaj nikada nemasmo uticaja, počesmo se moliti drugim božanstvima! Jednom prilikom  i dalje nemoćni i besni, odrekosmo se svih Bogova ovoga sveta, zabranismo ih i prognasmo sa slavskih trpeza! A kad ubrzo shvatismo da ni to ne beše rešenje, opet nemoćni i besni, počesmo ih seći i na njihovo mesto saditi fabrike i gradove. Vremenom postade jasno da smo opet potcenili njenu moć. U one gradove i fabrike skupiše se iz svih krajeva, ostavljajući svoje kuće i zemlju . I šuma opet pokaza snagu svoga jedinstva! Ptice i veverice počeše neumorno raznositi seme. Kiša se nakloni prognanima i svaku semenku podari vodom! Sunce se nije mešalo, samo je radilo ono zašta i beše još davno zaduženo. Polako se livadama i oranicama počeše širiti njeni novi stanovnici. Šuma se širila daleko od očiju našeg plemena. I  ne samo da je zalečila stare rane već se jednog jutra ponosno prikaza svetu!  Nikada jača, lepša a ni prostranija. Hrastovi probiše podove, plafone i krovove! Vrbe opkoliše bunare! Šumu naseliše zveri koje su znale kako se ona da pripitomiti! Zaboravismo-toplina u srcu se nestvara pomoću kamina! Dragi prijatelji, šta vas navodi u ove zaboravljenje krajeve?

 

-------

 

Nekada davno u jednoj dalekoj zemlji, odigrala se ova priča, na prvi pogled tako obična a opet, vredna pomena.

 

U jedno malo selo nalik na mnoga druga hiljdama puta opisana, daleko od svih puteva što ljude nesputanog duha vodiše ka svojim sudbinama, jednoga dana, sasvim slučajno i uz veliku pažnju, ušetao je jedan mladić. Sasvim običan mladić, stare i izlizane ali istina čiste garderobe u čudnim sandalama, kakve inače nosiše i meštani tog sela kao i ceo taj daleki narod. I ne samo da  taj obični mladić privuče pažnju svih stanovnika, već je uspeo da privuče i par posebnih pogleda.

 

Beše to, kako stare pesme kažu, najlepša devojka i to ne samo od svih u selu ili u okrugu, već mnogi stihovi se kunu, i na celome svetu. A ipak o njoj je malo ko znao bilo šta. Retko su je viđali, još ređe bi je čuli kako priča. Samo su u dugim noćima, meštani mogli čuti kako peva do kasno u noć, sakrivena iza zidina očeve kuće.

 

I ne zna se tačno, kako je mladić uspeo da tih par pogleda pretvori u nešto više. Neki tvrde da on beše potomak veoma veštih vračeva, koji mu svoje znanje uspešno preneše. Drugi tvrde da je on iz noći u noć, slušao ispred njene kuće kako peva. I kad je savladao sve pesme, jedne jako vedre noći, osvojio devojčino hladno i daleko srce tako što joj se pridružio i zapevao zajedno sa njom.Treći pak, tvrdiše, da je mladić počeo da radi kod njenog oca, uglednog i bogatog čoveka tog doba i da je dok je otac bio na putu ušao kod devojke i upitao je da li može šta učiniti za nju. A ona mu je rekla- Imam sve a ono što nemam može mi moj dragi otac naći i kupiti.- Na to joj naš mladić odgovori da on poseduje nešto što ona želi i da to nešto poseduje samo on i samo ona to može od njega otkupiti. Ali devojka beše nema i gluva na njegove reči, samo mu je kratkim pokretom ruke pokazala da izađe iz odaje.

 

Ipak, u časovima dokolice, jednog vrelog i sporog dana, ušetala je u očeve radionice i upitala mladića da joj proda tu tajanstvenu stvar.

 

Tu počinje naša priča. O ljubavi koja nije bila na prodaju a ipak beše prodata. O zorama što behu svedoci rađana svetlosti u očima dvoje mladih ljudi. I priča se, da  je sve to trajalo šezdesetisedam dana, dok otac jedne noći proganjan nesanicom nije izašao da se prošeta i spazio dvoje ljubavnika na mesečini. I beše kažu pesnici, toliko besan i ljut, da se celo selo probudilo uplašeno iz dubokog sna od njegove vriske. Priča se da je lepa devojka cele te noći i narednog jutra pa sve do kasno popodne plakala i molila oca da vrati njenog izabranika. I to popodne kad je konačno savladao san, sluge pričase kasnije, da je plakala u snu i jecala da će umreti, iznova i iznova. Ali malo ko je znao da se te večeri kroz jecaje uvikao u njen san naš mladić; koga još od prethodne noći niko nije video. Čak kažu da je on jednostavno izčezao u trenutku dok je otac sa svojim besom trčao ka njima. I u snu joj reče- Najdraža, najmilija i jedina svetlosti u mom srcu, sutra kad se probudiš u dvorištu videćeš velikog mačora. Pokloni mu barem malo te ljubavi i zauvek će nestati tvoja bol.-

 

I zaista, tako i beše. Veliki zeleni mačor se pojavio u dvorištu. I te večeri, šezdesetidevetog dana od rađana jedne ljubavi, u dvorištu na svom omiljenom otomanu, nađoše sluge mladu i prelepu devojku mrtvu, u naričju joj beše mačor, i on takođe usnuo večitim snom.

 

Priznaćete, priča ne bi bila nimalo čudna ni zagonetna, da ubrzo ne počeše da dolaze vesti sa svih strana sveta o nekoj tajansvenoj bolesti koja mnoge devojke  odvede u smrt. Sve umreše zajedno sa zelenim mačorom i u svakom od tih sela nedavno pre toga beše se pojavio sasvim običan mladić. I širiše se još i vesti o nestancima zelenih mačora. Usled sve te zbrke i gomile priča i šaputanja, ceo ovaj narod zarazi se velikim strahom. Od neznanaca skrivaše svoje majke, žene, setre i rođake; a kad bi se kojim slučajem omacilo kakvo zeleno mače, u najvećoj tajnosti o tome bi se pričalo i u najmračnijim noćima bi ih bacali u najdubjle vode.

 

Danas, mnogo vremena od tada, još uvek možete čuti kako neka baka upozorava svoju unuku na tajanstvenog mladića, što vekovima luta i prodaje ono što se ne da prodati, tražeći svoj mir. Priča se i da će taj, rekao bih nesrećni mladić, pronaći svoj mir onoga dana kad za tu ljubav izgubi nešto draže i od nje same.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



https://cms.novapoetika.webnode.com