Sandra Džananović

Moje ime je Sandra Džananovic, rođena sam 16.08.1967. u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini. gdje sam živjela i školovala se.
Od 1992. godine živim i radim u Innsbrucku, gdje radim kao pedagog u dječjem vrtiću pri Domu za djecu i omladinu.
Majka sam 12-godišnjeg Leona.
Pisanjem se bavim od srednjočkolskih dana, objavljivala sam svoje radove na Internetu.
U pripremi je moja prva zbrika poezije, "Čipka od trnja".

JER VOLIM!

Zanesenjakom me nazivaš
Sto jedri na pučini zelja,
Konjanikom,
Koji na vjetru mašte
Jaše u susret sreći.

Smiješ se čizmama
Od čežnje napravljenim,
Sto brišu daljine
Koracima mojim.

Sanjarom me zoveš,
Slijepcem i prosjakom,
Sto za bijelu budućnost moli.
Upireš prstom u moje oči,
Sjajne od odraza
Srebrnog sna,
Kazeš mi da šetam
U dvorcu od oblaka,
Da sjenka sam,
Od strasti nastala.

Da, prijatelju moj!
Sve sam to ja
I ne stidim se toga.

Jer sam voljena.
Jer volim!



VRTOVI TUGE

Za oproštaj moliš,
Pred vratima moga srca...

Bolestan si, kazeš,
Od samoće.
Skršen i pognut
Od tišine
Uspavane sreće.
Oproštaj zeliš
Dok noge mi pereš
Suzama kajanja.

Uzalud ih prosipaš...
Predugo sam hodala
Vrtovima tuge
I sa njihovih česmi
Pila vodu zaborava.

Pretežak je vijenac
Od kamenih ruza
Na posjedjeloj mi kosi,
Previsok zid ćutanja
Što ga na odlasku
Tvoje usne podigoše.

Uzalud kucaš
Na vrata moga srca...

Ostaću u vrtovima tuge,
Da u njima berem nespokoj.

Ostaću u vrtovima tuge...

Tamo je duša
Našla dom.


SNOVI OD STAKLA

Snovi od stakla
Režu komade noći,
Bude me dodirom
Ledenih krhotina,
U kojima
Uzalud tražim
Odraze tvog lika.

Krvava stopala
Ne osjećaju bol,
Dok koračam
Prema ponoru jave,
Noseći u ruci
Rječju tvojom,
Iz grudi
Iščupano srce.


ZOVEM TE

Kad pomrčina zagrli
Uvele latice
Moga tijela,
I na tornju života
Odjekne posljednji
Zvuk zvona,
Kad ugasi se baklja
Na putu ovozemaljskom
I zaspe i zadnji svitac
U mome oku,
Ja zovem te, Bože,
Glasom pokajnika,
Pjesmom smirenja
I vječne nade,
Molim te glasom
Poniznosti i hvale,
Primi mi dušu umornu,
Što dugo je lutala
Stazama bez putokaza,
Očiju svezanih
Maramom neznanja.
Pruži mi ruku, Bože,
Da u nebeskom vrtu
Osjetim dodir
Vječnog mira
I toplinu zagrljaja
Milosti tvoje.


NASLJEDJE

Ostavljam ti
Sjeme Vremena.
Posij ljepše dane
U ravnici Budućnosti
I zalijevaj smijehom
Nevine djece.

Pružam ti
Mrvice Tišine.
Uroni u njene virove
Tamo sakrij
Lance Samoće.

Poklanjam ti
Komadiće Sunca.
Prospi ih
Po ranjenoj zemlji
Da njihovo svjetlo
Probudi modrinu rijeka.

I ne plaši se
Plime Noći
Ni oseke Radosti.
Ne kloni od žeđi
U pustinji Dobrote
Ne drhti
Ispred prljavih
Sjenki Laži.

U mom srcu
Nosim mač
Od sokolova pera
Da te zauvijek brani
Snagom majčine ljubavi.