Sandra Bakaj - Austrija

Sandra Džananović Bakaj rođena je 16.08.1967. godine u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini, gdje je živjela i školovala se do početka devedesetih godina prošlog vijeka.

1992.godine odlazi u Austriju, gdje u početku radi kao prosvjetni radnik za izbjegličku djecu sa prostora bivše Jugoslavije, zatim kao prevodilac Pokrajinske vlade Tirola i socijalni pedagog u Dječjem domu i, aktuelno, kao muzejski pedagog u Carskoj rezidenciji Hofburg u Innsbruku, u kojem živi od dolaska u Austriju.

Pisanjem se bavi od najranijih školskih dana, poezija joj je velika ljubav.

Do sada je objavila dvije samostalne zbirke poezije, "ČIPKA OD TRNJA" (KNS Sarajevo, 2011), "BUĐENJE ZASPALOG NEBA" (Udruga građana ESSEGG, Osijek, 2012), a trenutno radi na trećoj zbirci, "ŠARENA JE MOJA KRV".

Zastupljena je u zborniku "DUHOVNA KONEKCIJA" (KNS SARAJEVO, 2011), a redovno i uspješno objavljuje poeziju na renomiranim poetskim portalima Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH, kao i ostalim elektronskim medijima.

 

DOŽIVOTNI DAN

 

jutrom se budimo

što povraća sunce

na svjesnost

da smo se i ove noći

mimoišli u snovima

i onda se pitam,

 

čime otrovati naviku.

 

svaki dan ti pišem

ljubavno pismo

znaš, baš onako starinski

sa tintom umočenom u patetiku

i tako to,

ali se sjetim da si oslijepio

od podnevne ponoći,

da odbijaš sporazumjevanje

golim tijelom

i rječju

obučenoj u mekoću stiha,

 

pa se na kraju povlačim

u tebe

i ostajem tamo moleći vrijeme

da nam skrati kaznu

osuđenika

na doživotni dan.

 

 

ELEKTRA NAPUŠTA SESTRE I PONOVO PLETE KOSU

 

mile,

jedine moje!

 

čudna su ovo vremena,

kad nas ni bogovi ne mogu zaštititi

od uspaljenih staraca

što trče sazvježđem bika,

tražeći svježe meso za rađanje

novih padalica

 

i kad se od dva mraka

bira onaj s najdužom ponoći

(pogledajte, mile moje,

zet sizif jos gura kamen!)

 

zato,

ne uzmite mi za zlo

što odlučih da ponovo ispletem kosu,

i tako skrivena vas napustim i pokušam naći

mjesto za sebe u drugoj galaksiji.

sebično i umišljeno tvrdim

da će mi tamo pletenice biti konopci za spas

odbjeglim lavovima i ponekoj djevici

i bedra biti otvorena

samo odabranom

zeusu.

 

 

EQUILIBRIUM U KUĆI OD KOLAČA

 

sjećaš li se

kako smo brali tišinu

s one strane grijeha i

vezali je u snopove konačnosti?

uspjeli smo

(kao niko prije nas)

zaustaviti vodenice

smijeha i plača

i uspavati godišnja doba

u kolijevci za žive mrtvace.

 

zato

odbijam svaku pomisao

na prizivanje dobra,

na čitanje misli, lica  i

linija dlana

i ne prekidam sjećanja na

tijesne ulice

u kojima nismo tražili

jedno drugo.

 

(ne)doživljeno će nestati

u slovu

nеnapisane bajke,

 

 a mi ćemo iza praga

kuće od kolača

mirno čekati na vješticu

da nas otruje

zvucima

kičavo sretnog završetka.

 

 

I PTICE UBIJAJU, ZAR NE?

 

Znaš,

S vremena na vrijeme

Zalijem kaktus u dnevnoj sobi,

Prelistam spomenar

Iz osnovne škole

I očistim obuću.

Jedna mi ptičica

Svakoga dana dolazi na prozor.

Hranim je mrvicama kruha.

Ponekad brojim perje

Na desnom joj krilu,

I pjevam, najčešće Šerbedžiju.

"Imam pjesmu za tebe"...

 

(Tri mjeseca kasnije...)

 

Ptičica je uginula.

Umotala sam je u tvoje pismo

I pokopala u kaktus.

Kaže mi susjed

Da sam je previše hranila

Ljubavlju.

 

 

KAO NORA IBZENOVA

 

sa balkona lutkine kuće

bacam smotuljke

sopstvenosti.

 

istinu siluju licemjeri

jeftinog maskenbala

dok vodim samorazgovor:

 

o, slobodo!

 

teška su ti krila

pod kojima želim udisati

nekrivotvoren zrak,

pročišćen

od umišljaja sretnosti.

slobodo!

otključaj mi usne

da njima izdahnem oluju

što se nastanila

u zglobovima osude

 

(kao u nori ibzenovoj).

 

 

PENELOPA JE KRIVA ZA SVE

 

i tako,

penelopa izmisli čekanje...

 

vidiš,

odiseju moj

kako je opasno

ploviti bespućima

i tražiti utočište između nogu

tuđih nimfi i poneke kirke.

svezan na brodu,

odolio si bludnoj pjesmi

ali ne i grešnoj misli.

 

reći ću ti:

nemam talenta za penelopu

niti dolazim u iskušenje

brojati dane

do tvog povratka

na itaku.

zakletve nam se izlizaše

kao jarboli broda

kojim si oplovio svijet,

samo ne nas.

 

sita sam ratova, konja

(bili trojanski ili ne)

i vježbanja vjernosti,

a glupu penelopu ću prodati

prvom pijanom,

uspaljenom

i nestrpljivom proscu.

 

penelopa je kriva za sve.

 

 

PJESMOHRANO ODGAJANJE OMEĐENIH

 

od oka otkinuta

 ponoć

 klizi niz ždrijelo metafore

 

 ne pretjeruj

 (rekoše dušebrižnici)

 nedoumica će rasti

 i bez tvog slova u surutki

 

 skidajući maglu

 s horizonta omeđenih

 spoznajem težinu odgajanja

 okovanog razuma

 i nespremnost nesuvislih

 za učenje hoda

 po dlanovima svijesti

 

 oni podnose

 samo

 probiotičku instant rimu

 

POEMA BOEMA

 

Ulazio je u kurve

Kao opatice u Sacre Coeur,

Ljubeći im ocvalost i

Ono malo netaknutog

Dostojanstva

Što je spavalo u

Kolijevci Prapočetka.

 

Za šankom bistroa

Kupao kratkoću slave

Vinom,

Znojem i suzama.

 

Vjernost i ljubav ukazaše mu se

U zdjelici juhe od luka,

A on se sjeti

Da je i danas zaboravio

Nahraniti

Psa.

 

 

SLADOLED

 

Iskrivila se žica kišobrana

U trenutku najvećeg pljuska

Gnjilih kliktaja tvoga imena,

Poderala šav na čarapi

Otkrivajući mi noge pune vena

Od stajanja u vremenu i prostoru

Kojeg ne dijelimo na pola.

Suknja je prekratka

Za nepoštene čistunce

A ipak dovoljno duga

Da pokrije potkoljenice,

Grešno šarene

Od starosti sjećanja na budućnost.

I ovo malo sunca što ponekad zagrli

Ocvali trešnjin cvijet

Ne može osušiti suzu djeteta u meni

Koje još uvijek čeka na sladoled

Sa okusom vatre.

 

 

TOPLJENJE VIDLJIVOSTI U TRI ČINA

 

1.

Svježi pogledi

Gutaju

Prozirnocrne rupe

Nasmijanosti.

 

2.

Pohotnost zjenice

U isparavanju

Prezasićenog libida

Gubi osjećaj

Za važnost

Nevažnog.

 

3.

Lokva

Od nekadašnje opojnosti

Na podu

Trepavice.

 

Zavjesa.