Boris Kvaternik - Hrvatska
„Moje ime je Boris Kvaternik. Razvio sam odbojnost prema biografijama u 3. licu, čine se tako umjetne. Stoga ću sve ispričati izravno.
Rođen sam 1987. u Zagrebu. Do sada sam završio srednju Grafičku školu u Zagrebu. Nakon toga sam se skitao uokolo godinu dana, bez nekog određenog cilja. U međuvremenu sam radio kao grobar na Južnim grobljima, i kao pomoćni radnik na pokretnoj traci u tvornici kućanskih aparata. U tih godinu dana počeo sam intenzivno pisati.
Upisao sam se na Grafički fakultet u Zagrebu, no nakon nepune godine dana dignuo sam ruke od svega i ispisao se. Uslijedilo je crnčenje u tvornici sladoleda, a nakon toga bio sam polagač optičkih kablova po gradskim šahtovima i pomoćni radnik u maloj tiskari. Trenutno radim u fakultetskoj knjižnici kao «demonstrator».
Sada studiram kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu.
U međuvremenu, objavljivao sam svoje radove na sljedećim web stranicama: Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Agon…
Zastupljen sam u beogradskom zborniku "Junaci urbane bede", antologijskoj zbirci Jutra poezije, i zborniku studentske poezije "Moj tata plače u kinodvoranama". Objavljivan sam i u tiskanom časopisu "Avangrad". Povremeno (kad nađem vremena) čitam na Jutru poezije (jednom izabran za pjesmu tjedna), te mi je na prošlogodišnjem natječaju pohvaljen rukopis za zbirku pjesama. Čitao sam još i u Beogradu, Velikoj Gorici, na Radiju Zelina i Hrvatskom radiju, zagrebačkom Pjesničenju, pisao sam priloge za web stranicu Poezin... Osvojio sam prvo mjesto na natječaju Svijeta Kulture no oni do dan danas nisu dodijelili osvojene nagrade (tj. štampali knjige).
Živim u Dubravi. U slobodno vrijeme uzgajam paradajz na stolu svoje sobe, lijepim čudne slikarije po zidovima, i nabijam po staroj pisaćoj mašini. Ili visim po klupama u gradskim parkovima.“
Boris Kvaternik, bkvatern@ffzg.hr
SKULPTURA OD LJUDI
Ljudska bol
Ostala je zakopana
Duboko u pothodniku
Gitara frca
Uz zvukove konjskih praporaca
Žena nasuprot mene plače
I razumijem je
Zajedništvo neshvaćenih
Zajedništvo propalica
I skitnica
Toplije je
Od tople deke nedirnutog doma
Glasovi se sprejaju
Po zidovima za vječnost
Čovjek je sam.
Zvukovi neskladnih
Alkoholom poderanih glasova
Zvuče iskrenije
Od zavijanja hitne pomoći,
Od kucanja sata.
GLAVA NIJE POGODNA ZA LED, BOLJI BI BIO ŠILJAK
Mislim da ću kao da sam mrtav
Odjahati na svinji bez glave
Do ruba vode zaleđene rijeke
I pokušat ću se baciti,
Zaplivati, zalamatati udovima.
Zaronit ću u nesvijest,
Tek udariti glavom o led,
Omlohaviti u nemoći
Kao riba mlatnuta veslom
I pokušaj plivanja je gotov.
Slina mi curi
Iz katatoničnih usta
Dok u mrlji boje ribiza
Umirem na obali.
Previše sreće izludi čovjeka
I onda mu ide slina.
Eskimi su me oderali kao ribu
A lav je ustrijeljen na nebu, zijevajući.
NOTE IZ SLJEPOOČNICA
Zveketave note lebde
U večernjem polumraku
Oko moga kreveta
Poput nespokojnih duhova.
Zavlače mi se pod krevet,
Upliću mi se u kosu,
Šapću mi o strašnim stvarima.
Sijeku moje meso
Svojim oštrim bridovima,
Šapuću o umornom Suncu
Mrtvački sive boje,
O suncu koje više nema volje
Za još jedan izlazak.
Šušnjevi nota u polumraku
Postupno rastu;
Iz šapta u jaukanje,
Iz jauka u urlikanje,
Iz urlika u tresak
I zaglušujuću buku -
Kao da tisuće lijesova
Lupaju poklopcima na vjetru
Iza vrata i prozora moje sobe
Zvučeči kao uzrujane
Šake na ulazu u kuću.
Kosti u njima se rasipaju i zveče.
U kaosu tih nota
Zarobit će me san,
A u snu ću derati noktima
Svoja krvava prsa
Tresući se u kutu
Vlastitog paranoičnog sumora...
Nedosanjan.
BOŽIĆNI LJETNI PLJUSAK
Lagana ljetna kišica
Zatekla me u krevetu.
Sramežljive kapljice
Čedno se spuštaju
Niz nakošen prozor
U stropu iznad mene.
Tako sitan zvuk kiše -
Sigaste ruke
Nježnog ledenog diva
Koji je došao najpažljivije
Pomilovati moj prozor
Zvučale bi tako.
Pridignute glave, gledam
U kapljice koje dolaze
Iz meni neshvatljivih visina
Da bi se smrskale
Na nevidljivoj prepreci
Metar iznad moje glave.
Ispod prozora je drveni stol
Na kojem sam posadio
Nekoliko različitih biljaka.
Odjednom postajem svjestan
Toga da je moj dvometarski
Sasušeni paradajz
Još uvijek okićen
Božićnim ukrasima.
Još od pretprošlog Božića.
Malena plkastična zvonca
Nečujno se gibaju na granama.
U njihovoj glatkoj teksturi
Odraz poškropljenog ljetnog prozora.
U BIJELIM "TWIST-OFF" BOČICAMA
Došao sam na konju,
Otišao sam polomljenih koljena.
Zaspao sam u loncu,
Probudio se u juhi od govedine.
Bože, bože, ima li kraja patnji
U bijelim "twist-off" bočicama?
Ušao sam kroz vratnice raja,
Probudio se na smetlištu.
Nisam vrištao, već sam čamio u tami,
A susjedi su mi pozvali policiju zbog buke.
LUDA STARICA
Svakog dana ona viče
Na prolaznike pod svojim balkonom,
Izbacuje u prostor
Svoje zagonetne krikove,
Zapravo mistične pozive upomoć.
Njezine riječi malaksaju i umiru
Zalepršavši tek zakratko plavim podnevom
Poput noćnih leptira koji
Umiru čim se rode.
Ljudi okreću glave
Posve prirodnom kretnjom.
Ona živi sasvim sama,
Nasukana na obali
Nekog davno prošlog vremena.
Kada se kreće kroz grad,
Njezini su pokreti panični, ptičji,
Te podsjeća na uplašenu čaplju ili noja.
Sa svih strana salijeću je
Strane reklame, engleski natpisi
Koji njoj ne znače ništa,
Tek su besmisleno brujanje u mislima,
I ima dojam da živi život
Među ljudima koje je nemoguće razumjeti
Te ga provodi u nijemoj praznini.
Kada na televiziji i začuje
Zvuk domaćeg jezika, to je užasava
Još i više, jer ljudi koji je okružuju
Govore o novim stvarima,
Govore neshvatljivim riječnikom,
Spominju njoj nepoznate ljude...
Ona će zauvijek ostati
Stranac u gradu koji je
Kao dijete popločila svojom igrom.
PISMO IZDAVAČU
Poštovani Izdavaču,
Ti me ne poznaješ
I ja ti ne zamjeram.
Često me više ne poznaje
Niti moja kućna mačka.
No, u čemu je stvar?
Pa eto, pomalo je smiješno
I pomalo nestvarno -
Potpuni sam stranac,
A šaljem Vam nekakav
Busen naslaganih riječi.
Što ćete Vi s tim busenom?
Možete se pretvarati
Da je to pristojan buket
I možete ga izložiti
U svojoj biblioteci
Tako da ga i drugi
Mogu proučiti.
Ili ga možete baciti
Ni ne pogledavši ga.
Mene to neće dotući.
Već su mnogo puta
Ljudi bacali moje
Neugledne bukete slova.
Ali, učinili biste mnogo time
Da samo malo pomirišete
Moje riječi.
Naposlijetku, one nisu rasle
U nekom parku
Kao normalni buketi.
Psi se nisu olakšavali nad njima,
Niti je neki pijanac
Pokraj njih istresao želudac.
Samo sam ja po njima prosuo
Poneku suzu, poneku mrlju tamne krvi,
I možda ispustio
Pokoji očajnički jauk nad papirom.
To i nije tako strašno, zar ne?
Poštovani Izdavaču,
Ne tražim od Tebe ništa,
Ili barem ništa nemoguće.
Tek se pitam mogu li
Od tebe dobiti nož,
Ma samo mali nožić -
Moju šansu
Da posiječem sve ove
Sive tapete i otpalo lišće
Što su se nakupili oko mene.
Trebam taj nožić,
Trebam šansu
Da uzvratim nijemoj kreaturi
Pred mojim vratima.
I ako mi odgovoriš, znat ću...
Lijepi pozdravi iz ključajućeg kotla
- Boris Kvaternik