Nena Miljanović
Nena Miljanović je rodjena iu Šapcu 17.02 1962 g.Po obrazovanju pravnik i psiholog. Studirala na BGD Univerzitetu i Zagrbačkom Sveučilištu.Pisanjem se bavi od nižih razreda osnovne škole, kad je i počelo objavljivanje njene proze u novinama i almanasima .Poezija i proza su joj način života.Žanrovski nije fahirana, nije opredeljena za samo jednu vrstu poetskog izraza. Piše ljubavnu liriku, misaonu ,erotsku, romsku i poeziju u prozi- sa podjednakim uspehom i zrelinom.
METAMORFOZE
papirusa ili pergament, svejedno.
Možda ploćica od gline
za zapis kojim su me upisali
ili bolno urezali u budući život.
Ime moje bilo je- Nevinost.
U prerano pre podne-
pročitah zapis na pločici života,
(pra-majke i pra-žene urezaše):
Od sada u dvoje,nisi više svoja
"sve dok vas smrt ne rastavi"
Zapeva Žena i zaplaka Sloboda,
ime mi prekrstiše u- Kameleon.
U podne pregrejano letnje
delih deci hlebove i ljubav-
delih sebe na kriške i komade:
hraniteljica tela i čuvar umova,
namerno zaboravih ispisati svitke
za njihovu buduću pogrešnost.
Moje ime bilo je - Majčinstvo.
U popodne kasno izabrah samoću:
vreme za siestu i uzrele pesme.
"Ne! Neću u dvoje." Razlupah pločice,
pocepah papirus,zakonik pra-žena...
Predadoh se sebi i snovima o Njemu,
znajući -doći će,na iskraju dana
-svaka pesma moja ,o Njemu je slovo.
Pokrstih sebe, u ime -Ljubav
U večer je zapad plinuo u krvi
zalazećeg Sunca.Noć moja padaše,
zavesa na kulise-pri kraju poslednjeg čina
Ibzenove priče o prazninama...
Priznadoh za ljubav prvog Zlatoustog
-putnika kroz moje samoće i strah.
Pirovom pobedom proslavih trijumf
moje poslednje zablude o ljubavi.
Ime moje postade - Kajanje.
U ponoć se okupah mesečinom
i sa sebeh sprah sva svoja sećanja
na svoj pogrešno potrošen dan.
Legoh i preklopih ruke na prsima,
usporih disanje , zaustavih krv-
i tako smirena i čista čekah Veliki San...
Moja poslednja misao izreče
moje poslednje ime-Žena.
KOLOMBINA
Gamižu lavirintima uma -Kiklopa,
tražim te.U katakombama vijuga,
vijugam podrumima Vatikana,
nema te.Na svetom kamenu na Ćabi
ne nadjoh ti ime urezano u zapisu.
Na Atosu ,bosa, i bosa do Ostroga
račvastim mislima račvam se , ničija,
Gde si mi?
Kuća mi i kućište: Svemir i nemir,
varljivo Sunce i Mesec od marcipana...
Postelja - moja monodrama o lednicima,
o bednicama samotnim i sramotnim-
u jednočinkama činjenim nad sobom.
Gde si mi?
Moj lepi Arlrkino sa naslikanom suzom
(tempera, ulje , akvarel il gvaš?),
sa smehom gorkim-za tudju veselost...
Od zmijurina žica , konekcija i kontrakcija,
od spleta nerava i kolopleta kapilara
(neoplodjenih mi pulsara) i lika od piksela,
isprela sam te za pokrov-pokrivač sebi...
...pokrij me sobom, potlapi,ogrej ozeblu...
Gde si mi?
Kolombina sam.Sopstvenog cirkusa zvezda-
u kockastom kostimu i s komičnom maskom
šegačim se -ludost sam-da dušu osmehnem
-ne plači Pesnikinjo-smeje ti se Sapfo...
Sričem i vičem rime -tobom bih da se rimujem,
dodirom o staklo usne ti prstima dirkam,
palim te rečima očajnim i vrelim,uličarski smelim,
koliko bajtova nam treba? Letimo ,Ikaru,
beskrilni i jadni- jedno drugoga do na smrt gladni.
Gde si mi?
A obećali smo se i zaručili ,za Miholjsko leto,
naći se , taći se,van Vatikana, Ostroga i Ćabe
bezverni, ( u veri u Falusa i Veneru -Virgo)
izvan planeta i paganstva sveta-
(pod šatorom mojim na trapezu smrti)
na nebu bez Bogova-sem Boga Ljubavi,
sa mesecom od marcipana što će nas jesti
ko što sebe sjede od uštapa do srpa mladine..
Srce ću sopstveno, ubrzano do bunila i ludila ,
uzbrati , skupa sa peteljkom crvenom i crvom,
i nahraniti te, na prvoj nam Tajnoj večeri...
Skinuću kostim cirkuski kockasti ,gola do bola,
ubrusom od kose ubrisaću ti suzu naslikanu
Arlekino moj od piksela i moga dragog ludila...
Ljubim te,JA, bez usana
-TEBE, bez postojanja.
Tvoja Kolombina.
PLAVA KIŠA
Linijom vidika obris plave ravni
iskrzan vrbama što uz reku žive.
Od Azura žena ,poškropljena kišom.
A oči joj prazne-u sebe gledaju.
Nevinost deteta ,što s kišom tuguje
i s kapatkom bistrom na pruženom dlanu
dok joj suze božje po kosi kapaju.
Plavo predvečerje i tišine sati.
Jedna žena kišna , sva azurno plava,
nezemaljskim mirom osvetljenog lica
mekanim korakom ,ko Prečasna mati
korača bez cilja sutonom od kiše.
Ko zna koji bol je oprao joj ruke,
koje joj saznanje ugasilo oči,
ništa svoje nema, sem srce, sve tiše..
***
Ništa više nemam .Sve su mi uzeli...
Luke moje nema , brodovlja , ni mola...
Ljubav mi umrla - on se NAS odreko.
Kad bi makar suze, barem da je bola...
Ništa osim kiše...Duša mi grobnica,
sahranjujem sebe.Zatvara se knjiga,
na poslednjij strani akvarel azurni,
sijaju mu oči sa bešćutnog lica.
Kišna noć besciljna ravnodušno pada,
linijom života obris njegov slutim,
ko slepac sa slepim štenetom vodičem
koračam u nigde- ja i mrtva nada...
poradja mi misli natopljene tobom
od Boga poslanim,poslaniče milja,
ovaploćen mojim zapisom iz krvi.
Pod pustinjskim suncem pojilo si moje
gde žedj žlezda ženskih užarenih pojim.
Potvrda si ljudska bezgrešnog začeća,
jer začeh od glasa koji me plodio
ljubav bezdodirnu dok si ludu vodio
sa umom mojim -drhtulje moje kormilom.
PESMA IMAGINARNOME.
Kidišeš i pališ rečima iskonskim,
baćaš ih po meni,ko dukate vruće,
osećam ti svako moćno porinuće-
do poslednje tačke zapaljenog tela...
Lava uzavrela kola mi kroz vene ,
iz dojki nadošlih,evo već će mleko,
sve niže mi vali sladostrasni plinu,
jecam ti razbludne,dah ti je sve brži:
"Rastvori se ženo ...umirem od sile...
Ah, kako si topla,duboka , podatna.
Daj, ne mogu više"-Svemir eksplodira!
Moj otegnut jauk, krik sreće do bola!
Začinjem nam ljubav,bestelesnim činom
bez semena , tvojom zasejana rečju,
šapatom promuklim , skarednim a svetim.
Duboko u umu embrion naš raste,
da porodim Ljubav -ko Devica Sina-
ne sagreših telom -ni takli se nismo...
Samo su nam reči-meteori žarki
zapalile vatre, kresnice požara,
bakljonoše naše proključale strasti,
klico sreće naše, klijaj mi u glavi...
***
Prvo beše Reč- u Zapisu stoji.
Od reči je nastalo bilje i zverinje-
zveri moja lepa,mitski jednorože.
Puna mi te duša, božja blagorodna,
i puno te telo,zapaljeno rečju,
misli trudnih tobom ,krstim te u LjUBAV.
***
Jev.Mt.5 33-38
"Oprošteni su joj mnogi gresi njezini,
jer je ona mnogo ljubila,
a onaj kome se malo oprašta,malo ljubi."
DUALITET
kad sam se saznanjem višim ubila.
Panikom je tuklo razgoljeno srce
kad su mi traganja ,zabranjena Bogom
(uhode demonske), uhodile jezgro
zabranjene zone čovekove svesti.
Ivicom razuma po dvoseklom maču
nedorasle misli klijaju u "Ko sam?"
Da li sanjam život -ili život mene?
Jesam li već prošla i samo se sećam
sopstvenog trajanja, i gorkog kajanja
za sve što sam bila i što bila nisam-
ili još sam "Ništa" što tek treba doći
i da li ću moći bar iskorak jedan
izvan ove znane zacrtane staze...
Ako posrtanja iznova će ista,
ako tvrdnje nema za moguće bolje
oprosti živote, nemam više volje
da lutka na koncu budem Viših Sila,
ne želim u biće u kojem sam bila
nemoć da izbegnem neumitni Fatum.
Zabranjeni zastor čelo mi razmaklo,
dualitet-raskol bljesnuo je umom:
pa ja ništa nemam,čak ni sebe samu
samo bih u tamu , il je možda svetlost-
vera mi i sumnja kovitlaju svešću:
na koju ću stranu na razmedji sebe,
kud da se okrenem -JA, i moje "Ko sam?"
Sanjam li ja život - ili život mene...
METAMORFOZE ll-Breza i Slavuj
Breze grana slomljena
kaplje, sokom sirupastim
život istače nečujno-
kap po kap.
Ptica sićušna siva,ranjena,
krila slomljenog-letovi,
na granu slete,
umorna.
Sa Juga razvigor-vrelinom.
Zaraste grana zarastom,
zaceli krilo -cvrkut je,
visoko pev.
Zalista grana- lastari !
Zašume krilo-lepeti !
Sa grane soka slap,
u kjlunu kap.
ET PHILOMENA BETULA ALBA,
slavuj sivi i breza bela,
jedno drugo iscelili
ljubavlju.