Stefan Megić
Pa kao, ne znam šta reći!! Zovem se Stefan Megić, srednje ime Febo, ili u nekim jezicima Sekula, studiram opštu književnost ili u narodu bolje poznatu kao (svetsku, ništa nećeš raditi posle nje, književnost.) Između ostalog pišem, piskaram, izbacujem negativnu energiju i onda ta moja zla sila, koja bi možda ubila nekoga, pređe na papir, ili na ekran, ipak smo u 21. veku. Mislim, moja želja je da budem romanopisac, pisac, ali ja to ne definišem kao želju već kao cilj, jer svako može biti pisac ovih dana, a ja želim biti ONAJ pisac, a ne šatro tange-frange, zlikovci i tašte, pisac, to ostavljam drugima. Rođen u Prokuplju, živim u Beogradu, napisao sam dva romana za koje skupljam sredstva za izdaju...
Da li znaš kuda treba ići
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Kada te Sunce zaslepljuje svakim pogledom,
Možda bi trebao otići negde,
Gde te niko ne poznaje,
Gde kada koračaš ne broje korake,
Tamo gde te svetlost ne odaje,
I mrak krije.
U beskraj, na putu ka večnosti,
Gužva je, zaobiđi je,
Nemoj ići kao svi oko tebe.
Možda u tom putu pronađeš sebe,
I čak poželiš da se vratiš,
Ali, ti si već krenuo, nema natrag,
Ne postoji šansa.
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Mogao bi da odeš u Pakao,
Možda te tamo shvate.
Ali pre nego što odlučiš,
Razmisli šta možeš da izgubiš,
Putovanjem tim.
Ali, ti moraš ići negde,
Stajati u mestu, samo je izgovor,
Kreni možda te vatra oplemeni,
Možda nađeš drugu šansu,
Ali, ne zaboravi,
Putovanje je počelo,
A, nazad ne postoji.
Prošlost te navodi da se vratiš,
A, vraćanjem ne rešavaš ništa,
Samo zatvori stranice,
I probaj da pobegneš.
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Idi u tvoj omiljeni grad,
Tamo gde se osećaš slobodno,
Ako je sloboda još samo jedna reč,
Koja nas tera na menjanje života,
Nemoj je poslušati.
Uđi u prvu poslastičaru,
Uzmi svoj omiljeni kolač,
Ali, nemoj ga jesti,
Samo ga posmatraj.
Savladaj požudu i vrati se,
Ali ne, ti se ne možeš vratiti,
To ostaje samo želja koja te menja,
I koja te tera da zaboraviš zaboravljeno,
I da se prepustiš istini,
Dok istina ne nestane.
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Idi do Dorćola,
Šetaj se starim ulicama,
Koje čuvaju prošlost u sebi kao i ti.
Pokušaj da se poistovetiš sa fasadom,
Sa životnim ciljem.
Kada naiđeš na putnika,
Koji ovde putuje kao i ti,
Nemoj ga gledati u oči,
Uplašiće se i nestaće,
A, sa njim, nestaješ i ti.
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Razmisli malo možda ti se jave slike,
I možda ostaneš pri sebi,
Kada se pogledaš i vidiš svoj odraz,
Udari sebi šamar,
Ako pocrveni obraz shvatićeš,
Da si još uvek živ,
I da ne treba ići nigde,
Ne treba zatvoriti sve,
Treba se samo opustiti i prepustiti,
Sve ostalo doći će.
Da li znaš kuda treba ići,
Kada nemaš gde,
Kada ne znaš kuda.
Ne znaš!
Nema veze...
Ne znam ni ja.
Putevi tuge
Počeli su da odlaze
Pasošima crvenim oni
U prepunom gradu hodaju
Cirkus je u gradu
Došao je i glavni među njima
Opijen pogledom hodao je
Pokušava da shvati gde je
Izdržaće valjda on
Na ulici hoda gospoda
A sa strane stoje sluge
Gledaju kako ostali
Hodaju putevima tuge
Crvenkapa izgleda naivno
Prolaznike nešto zapitkuje
Niko ne zna ko je ona
Al svi znaju šta je
Evo ga i vuk stade izvoljevati
Ti pripadaš meni zar ne
A sa strane čuju se glasovi
Bolje beži što pre
I jedino što preostaje
Na kraju ove duge
Je crvenkapa koja se kreće
Putevima tuge
Ništa se više ne vidi
Na nebu pustoš prazna je
Čak je i proročica shvatila
Da uskoro pogrešiće
Kao Kain i Avelj
I Zvonar Bogorodične crkve
Ljudi hodaju zaljubljeni
Puno srce, lude glave
Trka će početi uskoro
Dolaze sa one tamo strane druge
Da li je pobednik prvi il poslednji
Na putevima tuge
Ofelija je pored prozora
Plašim se za nju ja
Na njenom dvadeset drugom rodjendanu
Ona je mnogo ostarila
Za nju smrt je romantična
Okovana je sa svih strana
Da li je čuva religija
Ili joj je to mana
Da li će shvatiti jednog dana
Da bi prošetala puteve duge
Umesto toga ona je izabrala
Da hoda putevima tuge
Ajnštajn, prerušen kao Robin Hud
Sa svojih bezbroj lica
Prošao je ovim putem
Kao najveća skitnica
Izgledao je tako uplašen
Dok je pušio cigaretu
Počeo je da se nervozi
I recituje abecedu
Verovatno se ne sećate njega
Pamtite neke druge
On je svirao elektricnu gitaru
Na putevima tuge
Doktor kao i svaki drugi
Čuva ušteđevinu u jednoj posudi
A svi njegovi neprijatelji
Pokušavaju mu to ukrasti
Sestra koja radi sa njim
Ona je zadužena za injekcije i
Licemerno pokazuje karticu
Želim spokoj tvojoj duši
Kada budeš čuo voz
Kako silazi sa pruge
Znaćeš da si krenuo
Putevima tuge
Preko puta stavili su zavese
Pripremaju se za jelo
Fantom iz opere
Samo što je seo
Oni hrane Kazanovu
Da bi se on osetio slobodniji
Pa će da mu sruše samopouzdanje
Da bi ga dokrajčili
A fantom viče mladim devojkama
Bežite što pre
Kazanova upravo biva kaženjen što je hodao
Putevima tuge
Sada će državni ljudi
I plaćenici
Postrojiti sve one
Koji ne razmišljaju kao oni
I onda će ih poslati u fabrike
Gde će im infarkt mašine zalepiti za srce
Pa će stisnuti
Dugme koje odlučuje
Da li ćemo preći preko duge
Ne dozvoljavaju nam da pobegnemo
Sa puteva tuge
Da dobio sam tvoje pismo sinoć
U trenutku sam hteo doć
Kada si me pitala kako se osećam ja
Da li si se malo šalila
Sve ove ljude koje si pomenula
Da znam ih veoma dobro
Imao sam zadatak da ih promenim
I nazovem drugačije
Ne mogu čitati više
Nemoj mi slati više pisma ne
Osim ako ih ne adresiraš
Na puteve tuge
Kvarim priču
Kvarim priču, dok sedim u tami,
Perom dodirujem nebeski svod,
Na kraju ipak završavamo sami,
Utihnuli kao drvenasti rod.
Jednom sam i ja voleo druge,
Okupljao oko sebe svakojake,
Ali kada voz siđe sa pruge,
Život počinju da vode svrake.
Kao u pesmi, tuga me vodi,
Ponekad razmišljam kako bi bilo,
Tada sam slepo išao ka slobodi,
Ali sam na putu slomio krilo.
Niko mi nije dozvolio da kažem,
A falio mi je samo jedan korak,
Sada dok gledam gore, sebe lažem,
Da ovaj život možda i nije gorak.
Dok u tmini ja posmatram sebe,
I dok praštam grehe, nečije davne
Setim se eto ponekad i tebe,
I malo izađem iz tame.
Katkad nešto proviri,
Pomislim da vidim oka dva,
To su samo legionari,
Koji mi ne daju da ja budem ja.
Rešetke se ne pominju u pesmi,
One su tu bez obzira na sve,
Da me podsećaju kako smo mi,
Mogli da budemo bilo gde...
I tako nastavljam kvariti priču,
Iznad pera i nebeskog svoda,
Ponekad čujem, kako ljudi viču,
Da je i ovo možda sloboda...
Kriješ se
Kriješ se, a nestaješ,
Oslepeću, nema me,
U dubokoj jazbini čuvam te,
Daleko od potopa, bezbrižno.
Otišla si i letela.
Po beskrajnim putevima,
Putevima koje jedino znamo ti i ja.
Bogovi su čuli, misli sada moje
I sad bezbrižan lutam.
Od lutanja ruke se znoje,
Ti i ja, daleko gore.
Svaka čežnja ostaje da traje.,
Dok Boginje ne najave kraj,
Slepi pijanac plaši se, tone,
Još uvek traje vampirski bal.
Ako prestanem da govorim,
Vreme će stati,
Zarobiće se i ona mrvica istine,
Koja vezuje nas dvoje,
Sklop, reči, hladni pakao,
I suze padaju dole,
Okrivljeni ljudi gledaju čamac,
I za oproštaj nekoga mole.
U magli nestaće sve,
Pijanac udaviće se,
Čamac potopiće se,
Bogovi naljutiće se,
I Boginje najaviće kraj,
I letenje naše prestaće,
Kriješ se, a nestaješ.
Svitanje
Beskrajno sećanje,
Traženje sopstvenog bola u drugome bolu,
Pametna glava voli sve manje,
I gde smo mi sad?
Ukrasti bol nekome,
Zar to ne znači tražiti sebe,
Bol je bol, a u semenu seme,
Živi i čekaj, doći će
Beskrajna tama ponavlja se,
Vidim je i vidi me,
I zašto svojim pipcima ne dotaknemo srž svega,
Da vidimo ko sam ja, a ko si ti
A ja u crnom kaputu,
Gledam krojim,
Zanemeo stojim,
Pričati priču srcem svojim,
Gledam te ali se bojim,
Bojim se straha, a strah još uvek leži
I stoji i stajaće i dokle više pitam se,
Kočnica u glavi kao nerodjeno dete
Bez želje za rodjenjem,
Drži se, ne daj se
I ne dam se, a želeo bi da se dam
Da hodam putevima ja, kao ja
A ne ja, kao neko drugi
Ali putanja veže, i postaješ životinja,
A zar to nismo bili pre,
Pitam se, da li vredi biti slobodan,
Ili je to samo iluzija,
Da sam ptica raširio bih krila i poleteo,
Ali bi pao, a trenutak proveden gore,
Pamtio bi, ko sam ja a ko si ti...
A ti, ti koja gledaš me i znaš me,
A ne znaš me,
Ti koja želiš me, ali ne mene,
Tačka jedna to sam ja,
Tačka na kraju reda,
I da li bi volela da ja budem tačka tvog života,
Svitanjem označavam početak,
Prelepi odsjaj zraka, koji kao da želi da ti kaže nešto,
Da te posavetuje, ali na kraju ostaješ sama
I ja sam sam, i ti si sama, a to je tek početak dana,
Svitanje, to prelepo svitanje,
Krišom gledam osvrte,
Tražim beskrajne pokrete,
Hiljade ljudi, hiljade lica, a ti i ja sami smo,
Svitanje, sekundi i minuti prolaze,
I jedino što ostaje,
Su beskrajni zraci, koji dolaze do mene
Kao da im je stalo, i da li sam na kraju sam.
Jesam, a i ti si i ti to dobro znaš,
A kad se završe svi ti dobri dani,
I u krevetu dočekamo sami,
Preterana čežnja vezuje nas,
Odlazim ja odlaziš ti,
Ali ko smo bili mi, gde smo bili mi,
Zbog čega smo bili mi?
I sve što ostaje posle svega,
I što nas podseća na lepe dane,
Ono što nas budi iz sna,
Svitanje....
A ko sam ja a ko si ti...
Ona je tu!
O kome on govori,
Čemu se nada?
Ko prvi pita,
Taj na dno pada.
Zaslepljenim očima,
Drži se za nju,
Kišne varnice padaju na njih,
Ona je tu...
Kuda on ide,
Da li ide s nekim?
Ako ide recu mu,
Da se vrata lagano zatvaraju.
Ukopan u rupi,
Stajao je u
Izgovarao je njeno ime,
Ona je tu...
Da li je ona njemu,
Kao što on je njoj,
Da li život počinje da se gasi,
Kada zaboraviš na život svoj.
Ostavljen između senke,
Krije se u mraku,
Ugledao je svetlost u njenim očima,
Ona je tu...
A, ona ne postoji,
Ona živi u svima nama,
Ona je dobro, ona je zlo
Ona je svetlost i tama.
Ona kad kaže voleću te,
To znači da i ti voliš nju,
I kada nestane, tvoje srce zna,
Da ona je tu...