Vesna Pešić
Zovem se Vesna Pešic. Rođena sam 1961. godine. Živim u Nišu, po zanimanju sam profesor psihologije i gradjanskog vaspitanja. Celog života pišem poeziju za decu i odrasle. Objavljivala sam pesme u raznim zbornicima poezije: Zbornik Filozofskog fakulteta iz Niša, 4 Zbornika niškog udruženja pisaca "Čegar", knjiga "Njene su misli ptice" IP Sagittarius iz Niša, Zbornik poezije “Rudnička vrela 2010” iz Gornjeg Milanovca, Zbornik poezije “Garavi sokak 2010” iz Inđije... Na sajtu "Tragovi blog" do sada mi je objavljeno 9 pesama. Učesnik sam prvog i drugog međunarodnog fejsbuk festivala poezije 2010. i 2011.godine.
NOĆ
U mojoj duši šúme
borovi staroga klanca,
jasno se i u snu čuje
njištanje malenog vranca,
i pesme nekog stranca
k′o tiha muzika bruje.
Na nebu blistav mesec,
a svod se crni k′o tuga
i zora je tako daleko,
dan – nežna, šarena duga,
reka se beli k'o mleko,
i peva lasta s juga.
U tihoj noći bez zvezda
poneki šum se čuje,
to ptica neka iz gnezda
drhtave snove snuje,
a zatim se sve utiša
i zelenu kosu šume
polako kvasi kiša.
SUSRET
U nepreglednom prostranstvu vremena
srešćemo se, možda, nekad.
Nećeš me poznati.
Ni ja tebe.
Ne verujem u tako dugo sećanje.
Možda će se pojaviti iskra detinjstva
u tvome oku,
na mojoj kosi,
i zaboravljena slika trepnuti za časak,
pa iščeznuti u tamu zaborava.
Možda ćemo se samo pogledati
misleći pritom na svoje probleme
i nastaviti put u budućnost
da tražimo novo predskazanje.
Nećeš me poznati.
Ni ja tebe.
Ne verujem u tako dugo sećanje.
PLAVA PESMA (POSLE KIŠE)
Otvorih oči i pogledah gore.
Odjednom,
nad mojom glavom,
nebo se široko zaplavilo
i neke plave ptice
prhnule visoko.
Od tog plavetnila
zenice mi se
u različke pretvorile
i sve mi misli
plavim beskrajem
preplavile.
Od tog trena
više me ništa
ne može iznenaditi.
Kad zlo zapreti,
moje me plavetnilo
odmah obavije
ko topla, meka
leptirova čaura.
Tada se pritajim
dva-tri časaka
pa raširim krila
i u svetao dan poletim.
LJUBAV
Jednog je dana
sa tvoga dlana
sletela ptica
na moju kosu
i pogledi nam
procvetali, a školjka je novi biser rodila.
ZAŠTO
Juče su deca mučila psa,
gađala ga kamenjem u školskom potoku.
Napravila mu ranu na vrhu njuške
i jednu veliku modricu na boku.
Juče su deca mučila psa,
obesni, divlji gradski dečaci.
Vikali, skakali, trudili se
ko će preciznije kamen da baci.
Juče su deca mučila psa.
Hteo je da se sakrije u travu visoku.
Nije režao, ni skičao, lajao,
gledao ih nemo sa suzom u oku.
Juče su deca mučila psa,
umorno pseto, staro i tužno.
I niko iz škole da izađe i kaže
da se ponašaju veoma ružno.
Juče su deca mučila psa
kao da tako mora da bude.
I pitam se, dok sada mislim o tome,
da li će sutra mučiti ljude?
JESENJE JUTRO U NIŠU
Kao bledoplavi oblak razlilo se jutro,
i prosulo kapljice preko snenih ptica,
što drhtavo čuče u krošnjama drveća,
ilʹ su čudni biseri električnih žica,
krovova kuća, ponekog balkona,
iznad još vlažnih, opranih ulica.
Sa mirisom kafe bude se i ljudi,
još sanjivi hitaju na vazduh oštro-hladni,
da što pre počnu čekanje u redu
ispred toplih, mirišljavih burekdžijskih radnji,
gde već tiho cvile njušeći pecivo
psi lutalice, strpljivi i gladni.
Nišava se puši kao vruće mleko
i kotrlja koritom granje i kamenje,
obliva obale i gradske mostove
i podnožje Tvrđave, prastaro znamenje,
plaveći lagume i podzemne odaje,
i odnosi tajne nekuda daleko.
U BRANKOVOJ I MOJOJ ŠKOLI
(posvećeno Branku Miljkoviću)
Tek su mi počeli gimnazijski dani
kad začuh slučajno u prolazu u holu
reči nekog starijeg đaka:
“I Branko je išao u našu školu…”
I moj razredni, Brankov vršnjak
često nam je pričao o svome drugu.
U njegovom glasu, dok se prisećao,
osećali smo veliki ponos i tugu:
“O čemu god bi počela da govori
ta britka, sjajna pesnička duša,
svaki profesor, bez pitanja,
samo ćuti i zadivljen sluša…”
I sve moje četiri gimnazijske godine
njegov duh je međ' nama lebdeo
i škriputale mnoge stolice i klupe:
“Ovde je nekada Branko sedeo…”
I danas mi se čini kad prođem kraj škole,
naročito kad pada prvi sumrak,
da stara zgrada šapuće tiho:
“Ovde je Branko bio đak…”
U MENI ŽIVE SVI MOJI PRECI
U meni žive svi moji preci,
sva njihova radost i njihova muka.
Kad dodirnem obraze svojoj deci
sa mnom ih miluje i babina ruka.
U meni svi moji preci žive,
dedine šume, bašte i njive,
visoko bagrenje, topole sive,
jabuke, dunje i rodne šljive.
Svi moji preci žive u meni,
očeva mudrost, nežnost, toplina.
U mome srcu njegovo srce
i ljubav za moju ćerku i sina.
Ne plaše me mračne olujne kiše,
letnje vreline, ni vetar ledeni,
ja imam svoje svetle korene,
njihova snaga živi u meni.