Milica Jeftimijević Lilić - Srbija
Milica Jeftimijević Lilić rođena je 28.08.1953. u Lovcu kod Banjske na
Kosovu i Metohiji od majke Ilinke i oca Tomislava Jeftimijevića.Završila je Filozofski fakultet, Odsek za jugoslovensku književnost i jezik, u Prištini. Bila je dugogodišnji urednik u Televiziji Beograd i tv kritičar.Autor je brojnih značajnih emisija iz kulture i književnosti.
Objavila je zbirke pesama:“Mrak, izbavljenje,“, (1995) KOV , Vršac,“Hibernacija“, (1998) KOV, Vršac“, „ Putopis kože“ „2003, SKZ, Beograd i poemu “Čaranje“(2007) „Panorama“, Priština, Beograd, zbirku proze „Siže slučaja“,(2002),“Prosveta“, Beograd, kao i knjige kritika: „Poetika slutnje“ (2004), Književno društvo pisaca Kosova i Metohije, Kos.Mitrovica i „Epistemološka osvetljavanja“ (2007),“Mali Nemo“, Pančevo, „Odvijanje svitka“, sabrane i nove pesme, Društvo pisaca Kosova i Metohije i Raška škola, 2009.
Piše i priče za decu koje su objavljivane u „Dečjim novinama“, „Jedinstvu“ i drugim glasilima.
Dobitnik je nagrada: „ Nagrade za priču“ lista „Jedinstvo“„Grigorije Božović“, „Lazar Vučković“. „Pesničke povelje Sokolica“, Zmaj Ognjeni Vuk“, „Kondir Kosovke devojke“ i „Bronzanog Orfeja“ dodeljenog u Frankfurtu na Majni, „Povelje raških duhovnih svečanosti „ za medijski doprinos., Zlatnog beočuga“, za izuzetan doprinos kulturi Beograda.
Pesme i kritike su joj prevedene na .ruski, engleski, francuski, mađarski, makedonski, turski, nemački...
Kao književni kritičar koji u perodici pomno prati savremenu književnu produkciju daje i dragocen doprinos profilisanju književnog ukusa kroz rad žirija kao član: za nagradu „Isidora Sekulić“, „Milan Bogdanović“, „Deretin“
Konkurs za neobjavljeni rukopis romana, Književnog kluba „Branko Miljković“
za novi pesnički rukopis ili ciklus pesama i kao predsednik žirija „Milan Rakić“ za najbolju zbirku objavljenu u prethodnoj godini.
Živi u Beogradu od 1999.
Potpredsednik je Udruženja književika Srbije, član Književnog društva pisaca Kosova i Metohije, član Udruženja novinara SRbije.
ŽUDNJA ŽENE ZA OBNOVOM
Bila bih statua na trgu
Kojim prolaziš dok misliš
Na onu što ti ote smrt,
Samo da me dotakneš
Kad prođeš iscrpljen patnjom,
Uzaludnošću čekanja ispražnjen
Da prošlo opet sine
Ko bronza statue
Što ima lik istine.
Bila bih brbljiva fontana
Što šapće zavodljivo na sred trga
I nikad mi dosadio ne bi huk talasa
Što kruže bezrazložno
Samo da me dotakneš u prolazu
Dok žedan svoje ljubavi davne
Ideš u susret ko zna čemu.
Bila bih pločnik nepomični
Što svi preko njega gaze užurbano
Samo da tvoje stope osetim na čas
Dok odsutno gledaš preda se
Videći onu što uznela se
Tobom ispunjena i ništa drugo.
Bila bih lampion što gori danonoćno
Samo da tvoje oči sretnem bar na tren
I osvetlim te snagom svom
Duboke čežnje što sinu za tobom
Dok ne staneš preda me
Spreman da kažeš:
Iznova začet je svet.
TRENUTAK ZBILJE
Dok Mesecom obavijen i smrću okrznut
Sanjaš daleku obalu koje nema
U tvome odsustvu osvojena
Imam te premalo,
više no on mene
Što bridi od opominjuće čežnje,
Od ljubomore što ga pozveruje,
Osećaj ugroženosti izoštrava
Pa zverski njuši opasnost i zna:
Ti si postao središte -
Zaklonio me celu,
Uvukao u sebe.
Ti si kao Zevs na Olimpu
Preuzeo svu moć i sakrio me.
I uzalud me ko Afroditu rađa
Nema me tu gde me ostavio
Da čekam obećano buđenje.
A ti si tek tako banuo
Ko hitac zalutali i zario se,
Ukotvljen u duši zračiš razarajuće
A otklanjanje zrna bilo bi smrtonosno.
Čitav sistem bitisanja okrenuo se,
Sve se promenilo tim hicem zgođeno.
Krvotok se otrovan zgrušava
Dok posrćući hodam ka sebi
Na isti da vratim se put…
A ti dok ispod starih zidina
Bludiš tragom novih visina
Ne osvrći se
jer prizor nepodnošljive praznine,
ponori moje biti
užasnuće te.
Milošću časa ispunjeni
Ni ti ni ja
Ne htedosmo to.
ENERGIJA LJUBAVI
Jedan je čovek zavoleo ženu,
i jedna je žena zavolela čoveka
i odjednom je planula vasiona.
Vatra je buknula iz iskona,
mrak se povukao uplašen,
zveri su zanemele, opomenute.
Hipnos je omamio zločince
da bi nevina ljubav sinula,
kao prvi dan posle velikog praska.
Hronos je okrenuo novo poglavlje
da bi mlado vreme moglo da cveta,
kao da nikad nije bilo mraza,
da bi se dva sazveždja stopila u jedno,
ničemu nalik, osobeno,
kao obelisk spušten sa nebesa.
Reči su okrilatile i lepršale,
na sve strane nosile polen ljubavi
moćne da oplodi svet.
I samo odabrani mogli su da vide
čudesan behar iz cvasti
muškog i ženskog bića,
neponovljivog rodjenja
energije same
prosvetljujuće, nesputane.
NEOSTVAREN PAR
Da smo bar lovili lepotu
Po predelima nepoznatim
Ko Kortasar i Karol Danlop
Reči kojima skovaše ljubav
Što pobeđuje vreme i smrt.
Da smo bar istinom zarobljeni bili
Kao Sartr i Simon de Bovoar
Što su sporeći se stvarali večnost
A obimni tomovi i danas to potvrđuju,
Da smo bar čežnju ispisali
U prepisci, da iz nje niče novi stih,
Kao Rilke i Cvetajeva,
Već bi se ostvarili kao par.
Ovako smo tražeći obale
Uzalud sekli talase
Telima slabim-
Ne stižući do sebe
Gasili žar.
BOG JE POSREDI NAS
Taj dodir ruku
To uzvišeno davanje
Zbi se nepovratno.
Ko da oprasmo
Ruke od smrti,
Svega što stajalo je
Izmedju nas
Vekovima.
Logos nas sabra.
Kao da rodismo se
U tom spajanju ruku,
Blaženstvu
Ne kušanom do tad.
I teče voda bivstva
Izmedju nas
U naše dlanove,
Božansko lice
Da ogledne se,
kroz nas proslovi.
Bog je posredi nas
I jest i da bude!
U naša dlanove stao
A mi ga pridržali.
NE DAJ SE BRZOM TRENU
Pesnik Gradinara uzaludno ubedjuje:
"Veruj ljubavi i kada zadaje bol".
Prateći sopstvene mene protivrečim:
ne veruj ljubavi ni kad sreću nosi,
a čekaj bol i kad nasrećniji si-
svaki je časak i najblistaviji -
naličje tame neminovne, bezmerne.
Ne veruj zanosu ni kad okrilatiš,
ma kako leteo, dole se uvek vartiš!
Sumnjaj u svoje ushite i strasti-
nema lepote da ne presahne u cvasti!
Ne predaj srce celo brzom trenu -
najsladjem piću kasno pojmiš cenu,
kad trezan glavu bistriš
kud nesta slasti, misliš.
Pobede kratka slava od bola ne spasava.
Nad sobom pomno bdiješ, a opet gubiš pute,
ka ljubavi se deneš jedinom izbavljenju.
U čestom podizanju i neprekidnom mrenju
samo si žrtva zamke što sam je sebi spremaš.
Ljubav je oličenje onoga čega nemaš:
lepote, moći, pesme, čistog sna
iza besane noći
sa samog dna
praznine koju dišeš vineš se
u plavilo i dušom nebo tičeš
nesvestan da visine ne drže nikog dugo
survaš se u bezdan, gde bi drugo,
sam sebi ranu dubiš
i trpiš dok god ljubiš
ma kako silno ljubiš,
i kad dobijaš - gubiš!
ČEŽNJA
Ljubavi, neka bude volja tvoja
U ovom vremenu strašnom.
Ivan V. Lalić
Morala sam te stvoriti sama
Nije te bilo na svetu celom.
Nisam te srela u vrevi gradova,
Trgova, hala, u miru katedrala.
Nije te bilo, nije te bilo
A trebah te više no dah svoj.
Ne beše majke da te rodi
Da pojmiš moju žeđ za tobom.
I morah roditi te duhom svojim.
Jer nije te bilo...
A krv te moja zvala,
I teški muk duše, tražio te
Da ga čuješ,
Da pojmiš tajne
Bezumnih moći
Što te stvaraju,
Daju ti lik, stas.
I sad hodaš k meni
I tražiš me
Onako nemoćno, bolno
Kao što tražih te ja
Dok još ideja bio si,
Pre mog rođenja,
Pre Boga.
UKRŠTENA MOĆ
Njegovi su putevi
Toliko prostrani
Gde on stiže
Ni mišlju
Ga ne mogu
Ispratiti.
A, opet, otuda
Stiže mi reč, Draga.
Njegove su moći
Tako velike,
Mogao bi Veneru
Po Kolseumu šetati.
A, opet, otuda
Stiže mi reč, Draga.
Njegova je duša
tako pitoma
Mogao bi
obljubiti Karijatide.
A, opet otuda
Stiže mi reč, Draga.
Zbunjena, od čežnje nema
pitam se kakvom ga vučem snagom
Koja g