Mirko Popović - BiH
Mirko POPOVIĆ, rođen 1944. godine u Slivnu (Metković), R. Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Po struci pravnik. Četrdeset godina radio u državnim organima Bosne i Hercegovine do penzije.
U osnovnoj školi, a nešto ozbiljnije u srednjoškolskim danima piše poeziju, a za vrijeme i poslije studija objavljuje prozu i poeziju u velikom broju književnih časopisa i revija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu, treći program (sedamdesetih godina) i na Radio-kometi u emisiji "Večer poezije" (TV Republike Srpske). Nabrojat ću neke revije i časopise: Marko Marulić, Zadarska revija, Hr. Slovo, Danica, Književne novine, Zadrugar, Lica, Dalje, Duga, Stećak, Odjek, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hr. Misao, Bosanska vila, Most, Svijet...
Objavio dvije knjige, zbirku proze "Tamno sunce" u izdanju IK 'Svjetlost', Sarajevo 1999. godine, a zbirku poezije "Berba rose" u izdanju IK Svjetlo riječi 2001. godine, Sarajevo.
Dobitnik nagrade za književnost "Dubravko Horvatić" (2. mjesto za prozu) 2010. godine u Zagrebu.
U rukopisu ima drugu knjigu poezije i u pripremi zbirku proze, a paralelno s tim radi na romanu.
Cvijet više nije pupao
u trenu se
pomjerilo pero
intuitivno spoznah
da je otvorila oči
u kodovima borova
gdje riječi prestaju
nada u ponovno odrastanje
samo je čežnja za jugom
jesu li rekli
da se vraća meni
ili je samo bio mjesec
u kojem je vladao merkur
zna li to
u drugom trenu
smireno pero
zna li to
miris cvijeta
zarastao u kamen
iz kojeg nikad više
ništa nije odjeknulo
kroz misao su zaludno
šumorili vodoskoci
Daleko
dozivam
nečujan korak
na žalima
čekam vlakove
pod zastalim satom
iza ukočenih predijela zime
ostavljam sjećanja
i stare gradove
iza mutnog stakla
ruka nepokretna
i glas tvojih tragova
u presušenim fontanama pijem
nevidljivo vino večeri
na rijeku odlazim zasut
zapletenim zvijezdama
nekoga dozivaju
nečujni koraci
u obrise nade teku
prazne ulice
prepoznaješ li me
nad grgoljem vode
u noći dok se grlimo
praznim zagrljajem
Sjeti se
o tebi više
ništa ne znam
u san dođe
cvijet u plavoj kosi
miris pelargonijâ
uz kameni prozor
naše mladosti
ponekad zalutam
cestom bez imena
u tvoje prve studentske dane
i tiho pored prazne klupe
kažem: pitaš li se
koliko je zaborav izmijenio
moje lice
umjesto odgovora
šumî vrijeme
mirko mirku s mirkom
šutî: reci nas
još jednom
tiho nas izgovori
odloži ogrtač
ostavi roman
pogledaj kroz prozor
sjeti se
zadrži u vizurama portrete
naših osamnaest proljeća
sada
dok trajem
dok ranjavam dan
našim nečujnim koracima
dok ne iscuri
ovaj tren
i život
Još me budi
Kakofonijom urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona
uglavnom šutimo
Kad su se izlistale fasade, kad je
usahla buka, kad su izbrisane slike
betonskih vertikala, pitamo se bez riječi
Ne znam budi li nas aroma jutarnje kave
ili proplanci (što konačno dohrupiše)
s krpicama snijega koji su kopnili u svibnju
Iako svjestan da već su daleko iza nas
nametnuti, neprirodni gladski šabloni
ne opuštam se ni na vidiku proljetnih
razglednica, već i u toj slici razmišljam
o prolaznosti ljeta, o rujnu...
Kao da mi prijatelj B-o čita misli
kao da... na kotačima naseljavamo morsku uvalu
kao da iz paralelnog svijeta proviruje
jadranski grad, poput školjke bijel
Slušamo kako sa zvonika stari sat otkucava podne
Nešto me podsjeti na prebrzo listanje godinâ
na sva minula ljeta, plažê, jednu Talijanku
sa alabasterom njegovanih nogu
nepotrošivu ljepotu algi, ozona, soli i joda
Šutim prigušen šapat mora, žal...
B-o mi maše sa drhtave morske površine
u daljini, nešto govori sa snopom UV zrakâ
oko obrijane glave. Ne razumijem ga i moja
zagledanost u roman ga nervira, a ja zapravo
gledam kako se na naslovnici s dodirom sunca
razlijeva riječ Kundera. Neka, manje je privlačan
od prodavačice sladoleda nadohvat sunčeve jare
Ipak okrećem list, šuštavo, okom
kojim ispod suncobrana mjerkam, tražim oblik
Evinog lista, ali ona je bijela i glatka kao žal
što stoljeća ga valovima oblikuju
Ako još jednom, kao da mi govori B-o, okreneš list
okrenut će se i ona
U pravu je, tada ću joj i lice vidjeti
smješit će mi se slađe slađe od tragova piščeva pera
koji me obasjava riječima posve nerazumljivim
u popodnevnoj vrelini
Možda će se i obala glasno ljuljati, možda će mi
sa čela kapati boje dalekih dugâ
bit ćemo jedno u neuhvatljivosti zbivanja
B-o me još jednom nepotrebno podsjeća
jer već sam zaspao u valovima njene kose koja me
još budi i još bih u njen san, ponovno ulazio
po svilenoj koži dok se mreška more, dok misao klizi
u mlačan val ne stižući nikada saznati
što je pisac htio reći
i kad smo zašutjeli sred urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona
Htio sam
Tiho su prilazile svijeće. Pucketanje vatre,
pitomost trena, miris večeri, miris kruha.
Netom je minuo južni dan, neku olovku
željno sam oštrio. Htio sam crtati
po zidovima prosinca onu sliku dok je
toplo i mekano padao snijeg, bijel
u noćnoj tami kad ptice umiru.
Majka je unosila svijeću umjesto bajke
za slađi san, a meni je šaputala misao:
htio sam crtati mračne dolove,
hūk bure, dubok i beskrajan. I prozor
što me gledao kao svjetionik iz ambisa.
Svi su još spokojni oko ognjišta. Vatra
pucketa u gluhoj noći kroz koju su
pozaspale tmine u kojima ptice umiru…
Tiho je odlazila majka sa sjajem i svijećom
ukrašena. Htio sam postati fosil u uglu
i vječno gledati kako svu noć prozor cvjeta
u bijele staze dječjih želja, kako dubina
snjegova zaključava gorje i zvijezde
s kojima na vrancima jezdimo.
I slušati kako se do jutra prosipa
prah po krovu, po crnim dračama.
Jesam li htio crtati svanuće nad brijegom,
hladno sunce što zatrpava prag,
dok je tih svijet šumorio u mojim očima…
Pod svodom nebeskim
sa orkestrom smijeha
napuštali smo more
plaže i ljeto... o bože
nemir je zorio stazom
noćnim putem pokraj groblja
na trenutak su u nama
zašutjele dirke
pravo da ti kažem
jeza mi je pri pomisli
da će nam se zauvijek ukočiti pogled
mir mramora zabijeliti u zjenicama
netko je među nama u noći
grbavim glasom deklamirao
ne gnjavi florijane
zakašljao se
i zašutio
i kraj ljeta bolovao je
polegnut niz raskrižja noći
odlazeći iz naših ruku
unatoč svemu
zapjevasmo
kao kiša po starom klaviru
noćnim putem pokraj groblja
nemir je pitao jesmo li napuštali plaže
ljeto i san i ljubljene lolite
barbare vile i afrodite
nestajući u daljini
U snu san
ničim ne uronjen
u latentan izvor podatka
da san u snu sanjam
ono što znam
znanje je silaska
iz sna u razvaline
u nepreglednoj ruini
kamen na kamen oslonjen
ječi nečujnom tišinom
bez zvuka škripi trajanje
u kojem se preko stijenja
penjem za tobom
koracam bez pokreta
pokušavam li biti svjetlo
za tvoju tamu i zov
iz jučer
iz davnine
čime izranjam
strovaljen u jutro
s kojim srastam ostvaren
pod prozorom
dubim pogledom u ništa
okom klizim ravninom zida
svijest mi bilježi trzaj:
trepnuh
tek
u javi
* * *
upih naglo
jēk i pticu
ovovremen u dnu jutra
bez pitanja što ću k svjetlu
zov i dalek...
In vino veritas
Bio je star kao stijena. Ali, naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh i odraz nekog opipljivog zadovoljstva, u trenu me je izbacio iz sumaglice, one koju duša ponekad sniva, razbio monotoniju, izravnao mi bore na čelu. Prihvatio sam njegove uvjete – pristao prespavati u toj maloj sobi. Nema joj ravne na Jadranu, govorio je. Dio mene se složio sa njegovom tvrdnjom. Drugi dio nije razumio zašto se, dok se kroz noć grohotom smijao, poput mjesečine sjajilo njegovo čelo. Ali sam se snazi vina konzumirajući ga zajedno sa blagosti njegovih dugih bajki o morskim sirenama, sa glazbom i plesom čašâ prepustio do iznemoglosti.
Ljeto je bilo na izmaku i bijele su biste anđela i nekih bića od alabastera, sa obje strane skalina kojima se stizalo do sobe, nečujno i bistro suzile. To su moje suze… i moj tvrdi kamen, rekao je starac. I zašutio.
San te noći bijaše nedostižan. Možda se s druge strane uma zibalo more, možda su se na vjetru ljuljale grane borova jer igra sjenâ je plela priviđenja nejasnih figura. Neke su zastajale, ostajale na meni, imale su ljepljivost, mekoću i nježnost usana koje prvi put čeznu za dodirom. More je disalo jedva čujnim uzdasima i jednu sam sjenku otkopčavao tiho da je u dijapazonu mogućeg ne izbrišem. Nije se otimala kao da je znala da su u meni zanoćili svi oni što žele do morskih sirena poslije sumraka. Jedan u meni osmjehnuo se cvijetom i munjom u pustinji, a onda sam čuo kako biste zbog straha od grmljavine nečujno ulaze kroz zidove i prozore.
Negdje u mraku nečija je haljina klizila niz tijelo… Jedan moj dvojnik imao je svog dvojnika koji je pisao pjesmu o velikoj noći naslonjenoj na nevidljive brežuljke. Potom je zalutao. Ostao sam sām s nemirom nimfe. Ploveći kroz nektar glatke površine njezina tijela dahtala je nezasitošću.
Izjutra sam koračao kao jesen rumenim poljima bez glasa. Zastajao sam nad kapljicama jutarnje rose. Tada se kroz tišinu čuo starčev glas: Dođi i sljedećeg ljeta…
Okrenuo sam se… Stajao je naslonjen na štap, na prve jutarnje zrake sunca. Nasmijan…
Neke druge kiše
da li ćemo se jednom
sretati kao duge sjenke
u predgrađima
bez pitanja bez pozdrava
da li ćemo se jednom
pod verandama ljubavi
tražiti i začuđeni brati
svenulo vrijeme u herbariju
da li ćemo se jednom
buditi u snu lipâ
krikom snage između svjetova
da li će se u trenu
ako se pomaknem
ovi glasovi krajolika
ovi cvjetovi noćni
samo sasuti
po putu do tebe
po bespuću do mene
u žednim alejama jasenova
u kojima smo nekoć tražili
bît svih stvari
ili će nas samo
iz sna dizati
recitali mladih pjesnika
i mi ćemo napokon znati
da postoje stvari koje neće biti
ni u drhtaju cvjetova
ni u priviđenjima
ni u žeđi na usnama
ni u nespokoju dugih sjenki
u predgrađima
Ljubiš mi obraze valom
Isplovim i ne znam...
Možda je bila večer
Nad hladnim vodama
Mora da me budila
Ljubav tvoja
Možda se dizao val
Na moru zelenom
U oku tvome
U studen oko srca
U hlad modre špilje
U koju nikada
Nismo stigli
Isplovim
Ljubiš mi obraze valom
Koji doziva iz topline
Iz samoće mrtvih predijela
Isplovim i ne znam
Sanjam li da ne sanjam
Tvoje ruke što čekaju
Plave dubine
U moru zelenom