Neda Kovačević
Rođena u Beogradu. Objavila je knjige poezije: „Zenica duše“ (Sfairos, 1997), „Umesto molitve“ (Književno društvo „Sveti Sava“), i romane „Pozdrav iz crne rupe“, (Sfairos, 2000) i „Povratak košave u Beograd“, („Mali Nemo“, 2009), „Komandant i Margita“ („Mali Nemo“, 2010).
Zastupljena je u knjizi „ 511-203 Halo Avala – pesnici za Avalski toranj“. (UKS, 2005), u zborniku poezije “Junaci urbane bede”, (“Trablmejker”, 2008), i u još nekoliko zbornika poezije.
Roman „Pozdrav iz crne rupe“ je 2008. godine doživeo drugo izdanje u izdavačkoj kući „Mali Nemo“. Objavljivala je pesme i odlomke iz proze u časopisima „Sveske“, „Književna reč“, „Naš trag“, „Savremenik“, „Zvono“, i na mnogim književnim sajtovima.
ZAČELO
Sonji Ujević
kuda da odem posle ovog sna?
B. Miljković
O, drvo, prošlo je svo vreme
u traženju korena što se zaturio
i zato sad tražim nadoknadu svetu
kome plamen još ničim nije naudio.
Zaželeh da Te pripitomim,
da mi noć odobrovoljiš ovu,
zenicom svojom da mi zasadi
razboritost nemišljenu, novu.
Hoću li glas vatre čuti posle ove noći,
da li će mi se moći odazvati,
i mesto mene porediti reč s njenom moći,
ako je isto pevati i umirati?
Oprosti, drvo, što svetlost Te kuša,
jer to su oči u kojima živeh
i koje ću pre dana ostaviti Tebi
da ih otvoriš za budući greh.
Izvini što krv sve jače svetluca
i izmišlja ko svitac puta dva.
Uprkos što mu ne slutim poreklo
ja ipak znam kuda posle ovog sna.
UZ NJENU LUČIJU
(Regnava nel silenzio...)
Senima Marije Kalas
Tiho prozva glas večeri
Lunu bledu vetrom tkanu.
Dan zabravi svetla dveri,
na dno srca ključ propanu.
Dok govori gde je ne znam,
kao da me se odreklo.
Po ćutanju tek ga poznam
u tišini me je steklo.
Bdenje davno izda budne,
molitva je reči plenom.
Ko da miri ruke žudne
s bezdna duše vaseljenom?
ruskiJ romans
Senima Irine Vasiljevne Jasenske
Noć je tiha. Vetar ne uzdiše.
Pesma setna u krošnjama drema.
Već je znano: s nama su najviše
oni kojih na tom svetu nema.
Misli daju da ih seta slama
bića tog što i jeste i nije.
Njegovoga srca gorka tama
ne dade mu zoru da ispije.
Tek sad čujem reči što prozbori
u života još paklenoj studi.
Svoju tugu ne hte da sagori,
u strpljive udomi je grudi.
Mada ne hte poezije dara,
odričuć se njenoga dodira,
protkala ga ta tanana lira,
iskra reči vatru stiha stvara.
Noć je tiha, vetar ne uzdiše,
al ja ipak čujem uzdisaje.
Onaj kojeg davno nema više
uporno bez postojanja traje.
COGITO, ERGO...
Plimom krvotoka
misli mi se dave.
On to sebi laska,
reka bez utoka,
samodata maska
dimom tkane jave.
Praha me taština
sopstvenoga zari.
Istinski da sija
ume samo tmina.
Bezdno istosuštva
od Ništa do Svega.
U zenici stvari
priroda sam mrtva.
Ne misleć na Njega
ne postojim ni ja.
KRAJ DANA
Kraj dana podseća
na kraj sveta.
Tamni purpur preliva se
u crnilo.
A baš tada najviše osećamo
beskonačnost neba.
Valja
ili stegnuti srce
i trajati,
ili ubiti svet.
I ovaj,
i sve druge.
****
Pesma je
istarska obala
i reč
koja me traži.
Stena isklesana
bistrinom dna,
vetrom
u školjci
zaspalim.
SLOVO IKONOPISCA
Ne možeš naslikati
nebo.
Plavetnilo nije bit
suština je
svetlost.
Ne možeš naslikati
magnet
već samo komad
čelika.
To što zovemo
noć,
ili stud metalni
nemoći je čedo,
neodoljivo privlačni
beg od smisla.
****
Senima Magi i Milana…
Ona.
Pleše po dirkama
muziku snažnu ko ime joj.
On.
Grabi gitaru za vrat ko aždahu.
Žice kida vrisak mu taj.
Magični zvuci pršte
do pepela i natrag.
Izvor, uvir, bljesak i mrak.
Traju i posle, tišinom,
u sali pustoj
čekajući na njih.
MUZIKA
Ko se to s nama našalio?
Zvuk odveć snažan
da bi postojao.
KO NIJE GREŠAN...
Kamen koji misli
progovara padom
u vodu.
Ostaje da
plovi,
ne tone.
Koncentrični krugovi
talasa
čuvaju ga od iskušenja
samodopadnosti.
* * *
Lutamo između svetova.
Granice su priče,
delovi Velike Pripovesti.
Pripovedač i Slušatelj
iznad su svih granica.
Nema kraja lutanju,
nema kraja pripovedanju.
UBIJMO OVAJ VEK (XX)
Ubijmo ovaj vek
dok je još vreme.
Ne smemo dopustiti
da umre prirodnom smrću.
Ubijmo ga
i uklonimo brižljivo tragove
kao svaki hladnokrvni ubica.
Ne pokazujmo slabosti
zločinca iz strasti
ili neodlučnog uplašenog
u samoodbrani.
Kad smo već krvlju
ovog veka
lice umili,
učinimo neka izgleda
da smo to napravili
s predumišljajem.
PROMETEJ
Prikovani za stenu
vlastite taštine
proklinjemo vatru
koja raskrinkava
u ljubav prema ljudima
prerušeno samoljublje.
Uzalud dozivamo Had
neumeća.
Orao savesti
kljuje nam utrobu.
MORE IKAROVO
Jedno more, u prošlosti
zatočeno,
more koje su reči ostavile
bez imena i sudbine,
nijedna plavet svojim
ne priznaje.
Odriču ga se galebovi,
ni bol ga više neće.
Ko zna, možda je to baš
More Ikarovo,
u kom potonuše sve lađe
isuviše iskusne.
A ipak,
proglašava me
prvom svojom lukom.
POSLEDNJI PAGANINIJEV KONCERT
Na zatamnjenu binu
izišao je Nikolo.
Već arpeđa rasecaju
mirise parfema.
Niko nije pozvao
u pomoć.
Svi tonu kao u snu
koji se ne zaboravlja.
Nikolo! Diavolo! Maestro!
Huli na razum kada svira.
Ulazi moderato,
pukla je prva.
Niko nije čuo,
koncert traje.
Iza uvojaka
demonski svetluca oko.
Gudalo crta
svetlost.
Uzima stakato,
pukla je druga.
Niko nije čuo,
koncert traje.
Aura prozračna
razređuje mrak.
Nikolo! Diavolo! Maestro!
Daje furiozo,
pukle su sve.
Ali,
koncert traje
ehom.