Sandra Bakaj - Austrija
Sandra Džananović Bakaj rođena je 16.08.1967. godine u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini, gdje je živjela i školovala se do početka devedesetih godina prošlog vijeka.
1992.godine odlazi u Austriju, gdje u početku radi kao prosvjetni radnik za izbjegličku djecu sa prostora bivše Jugoslavije, zatim kao prevodilac Pokrajinske vlade Tirola i socijalni pedagog u Dječjem domu i, aktuelno, kao muzejski pedagog u Carskoj rezidenciji Hofburg u Innsbruku, u kojem živi od dolaska u Austriju.
Pisanjem se bavi od najranijih školskih dana, poezija joj je velika ljubav.
Do sada je objavila dvije samostalne zbirke poezije, "ČIPKA OD TRNJA" (KNS Sarajevo, 2011), "BUĐENJE ZASPALOG NEBA" (Udruga građana ESSEGG, Osijek, 2012), a trenutno radi na trećoj zbirci, "ŠARENA JE MOJA KRV".
Zastupljena je u zborniku "DUHOVNA KONEKCIJA" (KNS SARAJEVO, 2011), a redovno i uspješno objavljuje poeziju na renomiranim poetskim portalima Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH, kao i ostalim elektronskim medijima.
DOŽIVOTNI DAN
jutrom se budimo
što povraća sunce
na svjesnost
da smo se i ove noći
mimoišli u snovima
i onda se pitam,
čime otrovati naviku.
svaki dan ti pišem
ljubavno pismo
znaš, baš onako starinski
sa tintom umočenom u patetiku
i tako to,
ali se sjetim da si oslijepio
od podnevne ponoći,
da odbijaš sporazumjevanje
golim tijelom
i rječju
obučenoj u mekoću stiha,
pa se na kraju povlačim
u tebe
i ostajem tamo moleći vrijeme
da nam skrati kaznu
osuđenika
na doživotni dan.
ELEKTRA NAPUŠTA SESTRE I PONOVO PLETE KOSU
mile,
jedine moje!
čudna su ovo vremena,
kad nas ni bogovi ne mogu zaštititi
od uspaljenih staraca
što trče sazvježđem bika,
tražeći svježe meso za rađanje
novih padalica
i kad se od dva mraka
bira onaj s najdužom ponoći
(pogledajte, mile moje,
zet sizif jos gura kamen!)
zato,
ne uzmite mi za zlo
što odlučih da ponovo ispletem kosu,
i tako skrivena vas napustim i pokušam naći
mjesto za sebe u drugoj galaksiji.
sebično i umišljeno tvrdim
da će mi tamo pletenice biti konopci za spas
odbjeglim lavovima i ponekoj djevici
i bedra biti otvorena
samo odabranom
zeusu.
EQUILIBRIUM U KUĆI OD KOLAČA
sjećaš li se
kako smo brali tišinu
s one strane grijeha i
vezali je u snopove konačnosti?
uspjeli smo
(kao niko prije nas)
zaustaviti vodenice
smijeha i plača
i uspavati godišnja doba
u kolijevci za žive mrtvace.
zato
odbijam svaku pomisao
na prizivanje dobra,
na čitanje misli, lica i
linija dlana
i ne prekidam sjećanja na
tijesne ulice
u kojima nismo tražili
jedno drugo.
(ne)doživljeno će nestati
u slovu
nеnapisane bajke,
a mi ćemo iza praga
kuće od kolača
mirno čekati na vješticu
da nas otruje
zvucima
kičavo sretnog završetka.
I PTICE UBIJAJU, ZAR NE?
Znaš,
S vremena na vrijeme
Zalijem kaktus u dnevnoj sobi,
Prelistam spomenar
Iz osnovne škole
I očistim obuću.
Jedna mi ptičica
Svakoga dana dolazi na prozor.
Hranim je mrvicama kruha.
Ponekad brojim perje
Na desnom joj krilu,
I pjevam, najčešće Šerbedžiju.
"Imam pjesmu za tebe"...
(Tri mjeseca kasnije...)
Ptičica je uginula.
Umotala sam je u tvoje pismo
I pokopala u kaktus.
Kaže mi susjed
Da sam je previše hranila
Ljubavlju.
KAO NORA IBZENOVA
sa balkona lutkine kuće
bacam smotuljke
sopstvenosti.
istinu siluju licemjeri
jeftinog maskenbala
dok vodim samorazgovor:
o, slobodo!
teška su ti krila
pod kojima želim udisati
nekrivotvoren zrak,
pročišćen
od umišljaja sretnosti.
slobodo!
otključaj mi usne
da njima izdahnem oluju
što se nastanila
u zglobovima osude
(kao u nori ibzenovoj).
PENELOPA JE KRIVA ZA SVE
i tako,
penelopa izmisli čekanje...
vidiš,
odiseju moj
kako je opasno
ploviti bespućima
i tražiti utočište između nogu
tuđih nimfi i poneke kirke.
svezan na brodu,
odolio si bludnoj pjesmi
ali ne i grešnoj misli.
reći ću ti:
nemam talenta za penelopu
niti dolazim u iskušenje
brojati dane
do tvog povratka
na itaku.
zakletve nam se izlizaše
kao jarboli broda
kojim si oplovio svijet,
samo ne nas.
sita sam ratova, konja
(bili trojanski ili ne)
i vježbanja vjernosti,
a glupu penelopu ću prodati
prvom pijanom,
uspaljenom
i nestrpljivom proscu.
penelopa je kriva za sve.
PJESMOHRANO ODGAJANJE OMEĐENIH
od oka otkinuta
ponoć
klizi niz ždrijelo metafore
ne pretjeruj
(rekoše dušebrižnici)
nedoumica će rasti
i bez tvog slova u surutki
skidajući maglu
s horizonta omeđenih
spoznajem težinu odgajanja
okovanog razuma
i nespremnost nesuvislih
za učenje hoda
po dlanovima svijesti
oni podnose
samo
probiotičku instant rimu
POEMA BOEMA
Ulazio je u kurve
Kao opatice u Sacre Coeur,
Ljubeći im ocvalost i
Ono malo netaknutog
Dostojanstva
Što je spavalo u
Kolijevci Prapočetka.
Za šankom bistroa
Kupao kratkoću slave
Vinom,
Znojem i suzama.
Vjernost i ljubav ukazaše mu se
U zdjelici juhe od luka,
A on se sjeti
Da je i danas zaboravio
Nahraniti
Psa.
SLADOLED
Iskrivila se žica kišobrana
U trenutku najvećeg pljuska
Gnjilih kliktaja tvoga imena,
Poderala šav na čarapi
Otkrivajući mi noge pune vena
Od stajanja u vremenu i prostoru
Kojeg ne dijelimo na pola.
Suknja je prekratka
Za nepoštene čistunce
A ipak dovoljno duga
Da pokrije potkoljenice,
Grešno šarene
Od starosti sjećanja na budućnost.
I ovo malo sunca što ponekad zagrli
Ocvali trešnjin cvijet
Ne može osušiti suzu djeteta u meni
Koje još uvijek čeka na sladoled
Sa okusom vatre.
TOPLJENJE VIDLJIVOSTI U TRI ČINA
1.
Svježi pogledi
Gutaju
Prozirnocrne rupe
Nasmijanosti.
2.
Pohotnost zjenice
U isparavanju
Prezasićenog libida
Gubi osjećaj
Za važnost
Nevažnog.
3.
Lokva
Od nekadašnje opojnosti
Na podu
Trepavice.
Zavjesa.