Ognjen Madžarević - Hrvatska
Ognjen Madžarević, 35 godina. Rođen u Pakracu. Živim u Japagi (Hrvatska), malom selu između tamo i nigdje. Šljaker i književnik (više šljaker). Nikad objavljivan.
ovo je noć....
Ovo je noć
umornih konobara
i lakih žena,
blaženog pijanstva
kad s puno dara
prepričavamo prošla vremena.
Nekad ti dođe
da zaboraviš sve
i da skineš masku s lica.
Ne možeš skriti
truli zadah
u mraku praznih ulica.
Sam osmjeh,
znači li išta
u mamurluku ove noći.
Velikog srca,
a u njemu ništa,
lagano ću poći.
Svi oni moji
stari znanci,
pobjegnu kad im klimnem.
Jedino ostaju
braća pijanci;
Samo još njih razumijem.
jednom
Rekla mi je da je sestra,
tu u klinici u gradu,
i da joj je već dosta tog mjesta
i da polako gubi nadu.
Ne traži puno u životu,
sretnu obitelj, kuću, vrt
i živi u sobi u potkrovlju,
stanodavki želi smrt.
Vikendom ponekad izađe van
da malo uhvati zraka.
Često puta ne može u stan,
ako se ne vrati do mraka.
Blijedo sam gledao u nju.
Malo suze, malo smijeh.
Goli, mladi u polusnu;
baš i nije neki grijeh.
Šta da pričam, da glupo nije?
Dal da istresem i svoj jad?
Ove noći do laži mi nije,
čula ih je od mnogih do sad.
Oblači se, gledam siluetu.
Više je nikada vidjeti neću.
Slučajno smo na ovome svijetu.
Poljubim je i zaželim sreću.
xxx
I da je malo sreće bilo, ovih zadnjih godina teških,
moje srce ne bi prepuklo na ta prokleta dva dijela,
možda me čak i ne bi opilo ovo vino, tih dana grešnih
i možda ne bi otišla onog jutra, kad si me vidjela.
A tvoji su snovi tražili bolje,
vidio sam, u očima ti piše.
Moje usne nijeme, ne mogu se ni pomaknuti.
Ja nemam tu snagu volje
i znao sam da nikad više,
drhtavom rukom, tvoje grudi neću ni dotaknuti.
I čekao sam da kiše krenu, i snijegovi s istoka nošeni,
i vjetrove, da propuh vlada u duši, mojoj duši.
Padali su dani u tišinu nijemu lako, kao klas pokošeni
i kad me obično pseto vidi, pobjegne kad me ponjuši.
xxx
...a dan je tako lijepo počeo,
glava je pucala od bola,
u flašama je pića ostalo,
a u džepu i neka sitna lova.
A radio je srao o tlaku zraka
i o veselju budućih dana.
Ja sam još bio u carstvu mraka,
možda pola metra od očajanja.
...i čekao sam te dane sreće,
da me oslobode drhtavih ruku,
ali sam znao da doći neće
i zato sam potopio svoju muku.
Presušio je izvor, vječno ismijan
pijesak su postale jake stijene.
...i opet je lijepo počeo dan,
ali ovog puta bez mene.
da li ponekad
Da li ponekad,
kad se noć spusti na grad,
zapališ cigaretu i nasipaš piće,
i sasvim slučajno pomisliš tad
o onom što bilo je, i onom što bit će.
Da li ponekad,
kad sanjaš ružne snove,
neke ljude, iščezle i blijede;
nema 'ko da te štiti, noći ove,
nema 'ko da bude kraj tebe.
Da li ponekad,
kad se noć spusti na grad,
slušaš kako ti srce lupa.
Još koji otkucaj, i više nisi mlad;
kako je ova sudbina skupa.
birtija, fajrunt, usred grada
Pokoja svetiljka para mrak,
lagani vjetar miluje zrak,
ceste puste,
suprotnosti sušte
nego, kada si bila pored mene,
tada nisam osjećao vrijeme.
Osjećao sam tebe.
Sada, samo sebe.
Što da radim u noći sam?
Cigareta i ja čekamo dan.
Piće, po koje
jedino je moje.
Radio svira nešto tužno,
nemojte se čuditi što izgledam ružno.
Kriv sam ja
prijatelju, da.
Podižem pogled, kao da te vidim.
Ne govorim ništa, ja se stidim.
Ono, samo zrak.
Točnije; mrak.
Ali osjećam te još i sada;
birtija, fajrunt, usred grada.
Praznim čaše
za dobro naše.
Valjda je tako i bogom dano
da ostadoh sam, a u mraku samo
bljesak upaljača
i zvuk otvarača.
ona će znati
koliko ja mogu
i koliko znam
ona će znati
da li sam s nekim
ili sam sam
ona će znati
koliko sam dao
ili ću da dam
ona će znati
da li tinja
ili je plam
ona će znati
kao da je tu
kao da me prati
xxx
Hajde da nazdravimo za sve one,
koji ovu noć bdiju sa nama,
koje kriju zadimljene gostione
i tope bol u suzama.
Prijatelju, ne budi budala,
mogao bi takav i ostati,
digni čašu i reci; hvala
onima koji su nas posrali.
Popit ćemo za sve ljude,
koji nisu svesni što se dešava,
koji žive danas, a sutra-što bude
i kojima se noćas sve riješava.
Natoči nam još po jednu
da ubijemo i svoj jad.
Natoči za sudbinu ovu bijednu,
kad ćemo, ako ne sad?
Pit ćemo za sve, ove noći,
na nikoga nećemo povisiti glas.
Opraštamo svima, samo natoči,
valjda netko pije i za nas.
četiri godišnja doba
Znaš, draga, koji je prvi vijesnik proljeća?
Ne, nije visibaba u malom šumarku,
ni cvrkut ptica, ni lagana odjeća,
već pijanac, kad spava u jarku.
Znaš, draga, koji su prvi znaci ljeta?
Ne, nisu zaljubljeni što vole se u parku,
nije ni sladoled, ni miris lijepog cvijeta,
već pijanac, kad znoji se u jarku.
Znaš, draga, kad će jesen zapravo doći?
Ne kad lovci smisle neku varku,
ni kad će ptice na jug daleki poći,
već pijanac, kad pokisne u jarku.
Znaš, draga, kad je najjača zima?
Ne kad dijete stisne se uz majku,
ni kad pada snijeg iz sivih visina,
već pijanac, kad smrzne se u jarku.