Enver Muratović
Enver Muratović, rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama (Crna Gora).
Piše poeziju.
Objavio sljedeće zbirke stihova:
1. SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
2. UZMI I OSTATAK MENE, Pljevlja 1998;
3. DRUGA OBALA, Andrijevica, 2001;
4. NAOPAKO, Rožaje 2004.
Živi i radi u Rožajama.
E-mail: poezija@msn.com
W E B: www.mojapoezija.tk
IBAR
Ispod mosta nekud ode,
Ode nekud ispod mosta…
Kamen crni ispod vode –
Samo kamen na dnu osta.
I odnese voda veče,
Veče crno Crnom moru;
Ode voda da poteče
K'o riječ u razgovoru.
Ostah, samac, nasred mosta,
Zagledan u sebe sama,
K'o da gledam kako gosta
Putem grli gusta tama...
Ispod mosta nekud ode
Pjesma ova puna vode
RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU
Radiši Iliću sa Uba, koji poginu na pravoslavni Uskrs, aprila mjeseca 1999.
Ti opet pjevaš: Biljana!
Živa su mrtva usta.
Ta pjesma, druže, tihana
Ostaće ovdje pusta.
Pjevaš o Ubu, ocu,
O metku u tvom čelu,
O glavi bebe na kocu –
Pjesmu proljeću svelu...
I reci Gospodu glasno:
Kako su teške rane,
U granju ostala slika;
U lice Njemu, jasno,
Pljuni kosovske dane
I apsurd spomenikâ !
PREGAZITI DANE SIVE
Još me prošlost nije stisla,
Grubom rukom nije takla -
Inače bi duša svisla,
Slomila se k'o od stakla!
Još mi snovi nisu möre,
Al' se plašim sebe sama;
Mogle bi me vlažne zore
Zateć' golog - a bez srama!
Još se držim, hvala Bogu!
Još su moje rime žive.
Ja još hoću - a i mogu -
Pregaziti dane sive!
DA UĐEŠ U SAN
Iz svake knjige javljaš se ćutke,
Dobro me držiš budnog do zore;
Sklopljenih očiju, k’o u lutke,
Odletiš iz sna kroz prozore.
I bolno hoću da te dovučem:
Stežem ti ruku, ali bez snage;
Kako i danas – tako i juče
Nestaješ usred srebrne magle.
I ne znam kako do novih snova,
I da li hoćeš biti u njima
K’o u riječima što su slova;
Čekaću zato, smrvljen od bola,
(Sred vrelog ljeta – meni je zima!)
Da uđeš u san mekano gola…
TI BUDI
Ti budi daleko tamo
Preko mostova trista;
Ja ću i dalje ovako:
Da padam poput lista.
Ti budi daleko tamo,
A ja ću ovdje leći,
Sanjajuć’ kako se znamo –
A stranci smo sve veći!
K’O DA ME NI BILO NIJE
Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;
Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje k’o svila;
Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me
Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
K’o da me ni bilo nije.