Janja Bateš
Bates Janja rodjena u Zemunu 27.03.1959. godine. Zavrsila gimnaziju u Staroj
Pazovi. Visu skolu unutrasnjih poslova u Zemunu. Objavila roman pod nazivom
"Recnik za vanzemaljce i sve koji se tako osecaju"izdat 2005 godine. Zivi u
Vojki pise poeziju i prozu.
Boemi
Zavija mesec
po skadarliskoj kaldrmi
O! Pesnici!
Zar ste se svi u jedan vek rodili?
Što me prognaste u nedodjije,
mongolske ravnice
tibetske vrhove
amazonske prašume
i artičke lednike
Šta mi to ostavljate?
Zar ulice pune huligana
Izloge banaka,
riku džipova
I cvilenje telefona
Gomilu ljigavaca
za vašim stolom boema
O! Mrtvi pesnici, ustajte!
Dajte svoje duše
ovim živim mrtvacima!
U vremena olovna
više vredi vaš jedan dah
od njihovih sto pasijih života
Kome noćas vodič
i svetionik da budem?
U kom oku da bljesnem,
kome su noćas potrebne
moje pesme tamburaša?
Njemu?
Što na debelom lancu
ko na vratu volova
nosi mrtvačku glavu prestiža
Njoj?
Dok se mesečina stidi
da udje u sobu sponzoruša?
Ne čuvam vise tajne lubavi
Vec zločina!!!
O! Pesnici, prokleti bili!
Zar ste se svi u jedan vek rodili?
Ustajte vi savesti sveta
Avet vaša ima više dostojanstva
Nego družina cela
Što sedi za vašim stolom boema
Smejete mi se,
prokletinje boemske zar ne?!
Što mi lice videše
ljudi bez lica,
što star i nag vašim se
pesmama i vrlinama
zaklanjam od parade greha
O! Pesnici ustajte!!
Udahnite ljubav u Čoveka
Recite grešnicima
da im deca umiru
dok oni u zlatu šetaju psa
I sede za vašim stolom boema
Prijatelji
Sastala se dva drugara,
a pre svega prijatelja
ni mlada, ni stara,
Poče priča gde i kada,
od studentskih posnih dana,
preko mosta,
barikada,
od uspona
do padova
Gledaju se preko stola,
nazdravljaju,
pa rukuju
Jedan drugom čestitaju
na sećanju,
poverenju,
na shvatanju
Nekad bili,
a sad kažu
ostarili
Al im srca uzburkana,
teče vino,
ko sećanja,
pa se srca podmladila
Poče jedan
stihove da niže,
a drugi ga dočekao
i kroz oko Starog Vujadina
odgovara u
desetercima
„Gde ja stadoh, ti produži...“
Dan je bio
Za vremena potamnio
Veče siđe u cipele,
otežale
Teško breme spuštalo se
Znaš li onog...
Znaš li ono...
Sećaš li se...
I sve tako
Ubio se, umro,
živi tamo
i polako
od Kosovske bitke,
mira i ratova,
prođe cela srpska,
crnogorska
i ljudska istorija
Od gadova, politike i novina
do svog doma
kao priča iz gusala
što se peva kraj ognjišta
„Od kolevke pa do groba...“,
ko trenutak primirja
istaknuta bela zastavica
da predahnu,
od života
Gledali ih konobari
mladi, stari,
tuđih su se priča naslušali
Al ova je za pamćenje
Sve i svakog
vreme promenilo
njih dvojicu,
prijatelje,
vreme potpisalo!
U službi napretka i novog poretka
Svetu su potrebni takvi kao ti
Ustvari, Vi ste u većini
Predani radnici
samo na sebi
Domet interesovanja
samo zarada i karijera
Dušu gajite
samo u novčaniku,
lepotu u nadmetanju
Sve vrednosti imaju cenu!
Sve se može kupiti
Pa i Vi!
Što nije razlog za sramotu
Što ste suroviji,
to ste uspešniji
U svom poslu!
Vrata i prozori
su vam uvek zatvoreni,
ko vaši okamenjeni pogledi
Smejete se samo
kad neko plače,
živite samo
ako neko nestane,
hranite se
tuđim nesrećama,
ko slavskim trpezama
Takvi kao Vi
su uspešni
i uvek u pravu
Vaše je carstvo na Zemlji!
Vi Nebo nemate!
Zbog toga-ne brinete!
Tamo ste- gde i pripadate
Za Vas je ovaj pakao-raj!
Ovakvi kao mi,
su grešnici,
na Vas osuđeni!
Teško breme
Teško breme nosiš dušo!
Nije lako!
Kao dete vide orla,
zavedete ta visina
i bez straha od letenja
svom si snagom pokušao
uzleteo
/i nisi uspeo!/
A kad dođe ono vreme
za voljenje,
ljubio si, ljubljen bio,
jednom, dvaput...
pokušao
/i nisi uspeo!/
Onda dođe zlatno doba
ruke su ti zlatne bile
od siline razum pomutile
od sveg zlata što je bilo
ostalo ti napuklo korito
Sad zlurado,u starosti,
gledaš orla kako leti,
namćorasto, gledaš zaljubljene,
prebrojavaš sitne pare
ko i dane
Teško breme nosiš dušo!
Za sve dane što ti fale
i
zavidiš meni,
na hrabrosti,
na ljubavi
Ma koliko da sam pala,
ja sam opet pokušala
i
uspela
da poletim i da volim
i dobijem u ljubavi
sva bogatstva bogom dana!
Ptica
Zabranjujem ti
da mi zaviruješ u srce
to nije prizor za tebe
Naći ćeš budj
proteklih godina
i ustajale mirise besa
Zabranjujem ti
da ulaziš u hodnike
moje prošlosti
Tamo nema blaga
Zvekeću samo okovi
zverinjaka koje čuva
slika Dorjana Greja
Zabranjujem ti
da se moliš za mene
Leprozna je moja kletva
za mene majka
ne radja heroja
Istina je suviše jednostavna
za tvoja krhka ramena
ti si suviše nežan
da bi bio vitez
I suviše pošten
da bi varao
Ovde ne pomaže
ljubav i molitva
za mene nema pomilovanja
Jer ja sam
samo jedna
od hiljadu ptica
u imenu Prometeja
Pegaz
Noćas sam te sanjala
kako pružaš ruke
da se ugreješ toplinom
moga tela
Nežno da me ne probudiš
spuštaš poljupce
na moja usnula ramena
Postelja mi postaje
igra leptira
dodiruju se krila
i zvezde postaju purpurne
kao moje usne
Piješ sa tog izvora
sve nežne reči sveta
i rastu tvoja krila
do sazveždja Pegaza
Padaju zastori mlečnog puta
raspliće kosu usnula Zvezda
Mesec odlazi Danici
A jutro širi
svoju lepezu zaborava
Uzalud mu truda
ja i dalje sanjam budna