Duška Vrhovac - još pesama...
***
AKO UMREŠ U SUMRAK
Ako umreš u sumrak
nad gradom neće padati crni sneg.
Jedno srce upaliće nisku zvezda
nad tvojim poslednjim rečima
i oterati noć sa tvojih usnulih prstiju.
Ako umreš u sumrak
vraćajući se iz bioskopa
deca iz predgrađa
nabraće bukete poljskog cveća
u koje ćeš uroniti svoj odlazeći lik
i poželeti da se smeješ
kada se iz daljine pojavi voz.
Ako umreš u sumrak
neće biti neprimetno.
Znaće to svi koje si voleo
slučajno ili neizbežno
dugo i bolno
ili samo na tren, na jedan pogled.
Ako umreš u sumrak
ja ću te sačekati te noći
u gradu u kojem nismo bili,
povešću te u vrt
procvetalih narandži
da posmatramo more
kao da je predstava
koju smo sami režirali
i koja obećava katarsu.
Ako umreš u sumrak
zaploviću s tobom lako
kao put detinjstva
i bićemo dva sjajna srebrna oblaka,
dva akorda nežne sonate
za božansku harfu skladana
i nikada odsvirana.
Ako umreš u sumrak
prevarićeš sve druge
i slediti samo moj glas,
baš onaj što ti je jedne noći
u drevnom Smederevu
obećao neizostavni sastanak
misleći na ovaj, ovdašnji život
a ti si kazao: možda,
u nekom drugom životu.
Ako umreš u sumrak
sve će se dogoditi kako ja budem htela
i ti nećeš imati nikakvog izbora.
Volećeš me snagom svih svojih bivših ljubavi
žarom mladosti koja je umakla naglo
i poezije u kojoj si jedva našao spas.
Pa sada, posle ove pesme, kako hoćeš.
Moja senka još stoji na vratima
i maše nevinom osmehu nekadašnjeg dečaka
koji je izgubio trag i zaboravio čarobnu reč.
***
KONTRAPUNKT
To su te urođene slike, dakle.
Jednu po jednu stavljala si na hartiju,
rečima ih oblikovala,
senčila, podvlačila,
a jednako si mogla ugljem,
kistom, prstom, u mokru glinu
ili u pesak,da ih utisneš.
Tvojoj radosti nema kraja.
Pesma je danas, konačno,
postala totalna umetnost.
Možeš izaći pred svoje čitaoce,
pred radoznalu i uvežbanu publiku,
sa pratnjom po želji,
muzičar ili možda dobar glumac,
i proizvoditi zvuke, mahati rukama,
igrati se prvorazredne pantomime,
plakati, vikati, smejati se,
očajavati, pretiti,zaklinjati se
ili preklinjati, gromove dozivati,
i sve to bez ijedne jedine reči.
Ili možeš jednostavno spelovati,
slovo po slovo, neku reč
u koju si naumila sve da smestiš
iako ona još ne postoji i ti joj,
prirodno, ne znaš sva značenja.
U tome i jeste vrhunac svega.
Ti ćeš je stvoriti
pa ćeš onda svima zainteresovanima
objasniti na zanimljiv način
šta je to pisac hteo važno da kaže.
Tumači savremenih umetničkih kretanja,
pesničkih posebno,
već su rekli da je pesma sve,
performans, igra radi igre,
multimedijalnost veoma poželjna.
Pesma je već i sam pokušaj
da čovek o kome je već sve rečeno
i sam nešto kaže, o sebi, naravno.
Ovo je idealno vreme za poeziju, zar ne?
Sve lako možeš preneti na CD,
turiti na internet,
obratiti se globalnom čitaocu,
mnoštvu koje svoje postojanje
vrednuje upražnjavanjem,
uzimanjem učešća;
i stručnoj javnosti,
ogrezloj u udobnoj površnosti,
i san o idealnom vremenu
i totalnoj umetnosti ostvaruje se.
Nemušti jezik, stvaralac i publika jedno,
sva izražajna sredstva prevaziđena,
tumač i prevodilac suvišni,
autor se gubi, prelazi u anonimnost,
konzument postaje stvaralac.
I onako je sve u njegovim rukama.
Odbir i konačna ocena.
Ako i bude bilo neke rasprave,
ili dileme, u međuvremenu,
klasični književni kritičari
reći će da je to eksperiment,
manje ili više uspeo,
ili manje ili više neuspeo,
ili neće reći ništa.
Prijatelj iz detinjstva,
jedini koji ti je preostao,
kazaće da si i dalje super,
prvi među prvima,
takav si i kao mali bio,
sušti talenat.
A tvoj sin, najmlađi,
proglasiće tvoj trud
prilično neuspelom vežbom
iz uključivanja u globalnu komunikaciju,
kojoj zaista uskoro neće biti potrebni
nikakvi tumači ni prevodioci.
Cela planeta govoriće
engleski za početnike, koji nije težak
i ne prevazilazi prvo lice jednine,
prezent i infinitive,
i svi će se odlično razumeti.
Nijanse ionako odavno nisu važne.
Nijanse komplikuju stvari.
Onda ćeš ti ponovo sesti u svoju sobu
i budući da si svoju staru pisaću mašinu,
“Oliveti”, onu za fini “ručni rad”,
već arhivirao, poklonio zavičajnom muzeju,
kao istorijski važnu, ali suvišnu stvar,
latićeš se olovke, koju je neko od dece
srećom, tu zaboravio,
i kao prvi čovek u Altamirskoj pećini,
zapisaćeš ono što ti se upravo sada javlja
kao božanska, čista inspiracija.
Svet se ne menja, menjaš se ti,
postao si ono što nikada nisi nameravao,
i tvoje pesme ništa o tebi neće dokazati.
U ovako glupom vremenu i to je nešto.
***
PESNICI
Pesnici su banda,
umišljene lutalice,
nepouzdani tumači
svakodnevice i večnosti,
uzaludni tragači,
neumereni ljubavnici,
lovci na zagubljene reči
i uhode puteva i mora.
Pesnici su nadmeni baštovani
zaraslih kraljevskih vrtova,
prethodnici zvezdanih iskliznuća,
glasnici potonulih brodova,
skrnavitelji tajnih staza,
remont-majstori
Velikih i Malih kola,
skupljači kumove slame.
Pesnici su kradljivci iluzija,
pronalazači odbačenih utopija,
obmanitelji svake vrste,
degustatori otrovnih jela,
bludni sinovi i zavodnici od zanata,
vitezovi koji dobrovoljno
stavljaju glavu na giljotinu
na kojoj su i egzekutori.
Pesnici su krunisani
čuvari bića jezika,
ljubitelji nerešivih misterija,
opsenitelji i podvodači.
Oni su miljenici bogova,
kušači čarobnih napitaka
i zaludni rasipnici
sopstvenih života.
Pesnici su poslednji izdanci
najtananije vrste svemirskih bića,
uzgajivači belih cvetova duše
i nepouzdani tvorci neodrživih svetova.
Pesnici su tumači izgubljenih znakova,
donosioci važnih poruka
i opomena da je život beskrajan,
a svemir nedovršeni projekat.
Pesnici su svici na bunjištu kosmosa,
osvajači zlatnog pojasa duginih boja
i izvođači svete muzike
vaseljenskog rađanja.
Pesnici su nevidljivi sagovornici
u ćutanju o smislu i besmislu
svega vidljivog i nevidljivog.
Pesnici su moja jedina istinska braća.
***
DA NAĐEM SVOJU REČ
Bezbroj pesnika pevalo je već
kako u zrnu peska vide čitav svet,
na dlanu beskraj, u oku nebeski svod,
i da jedan dan može biti cela večnost.
Koliko ih je slavilo ljubav,
Proklinjalo patnju, tugu i bol,
Opisivalo smrt, pakao, raj i srećan dom,
Prizivalo neprolaz delu i imenu svom.
Sve je rečeno, viđeno,
naslućeno, opevano sve,
i nema ničega što nije bilo.
Pa što ja onda ovde stojim,
kao prva žena i prvi čovek,
kao da sam Bog.
Da kažem kazano?
Da opišem opisano?
Da nađem svoju reč.
© DUŠKA VRHOVAC