Duška Vrhovac - Srbija
Duška Vrhovac, pesnik, pisac, novinar i prevodilac, rođena je 1947. godine u Banja Luci. Studirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i diplomirala Opštu književnost i teoriju književnosti. Radila je u raznim medijima i sarađivala sa najznačajnim listovima u zemlji. Bila je autor i urednik brojnih televizijskih emisija i serija. Novinar po profesiji, na vrhuncu profesionalnih kvalifikacija napustila je posao u RTS (Radio televizija Srbije) i od tada radi kao nezavisni pisac i novinar. Živi u Beogradu.
Objavila je 16 knjiga poezije, od kojih su neke, delimično ili u celini, prevedene na 19 jezika (engleski, italijanski, španski, nemački, ruski, francuski, kineski…) i smatra se za jednog od najznačajnijih savremenih pesnika. Dobitnik je značajnih nagrada za poeziju i priznanja Zlatna značka, koje dodeljuje Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, "za velikodušnost, posvećenost, istrajnost i kreativni doprinos širenju kulture naroda i narodnosti Republike Srbije".
Duška Vrhovac je član Udruženja književnika Srbije (Odbor za međunarodnu saradnju), International Federation of Journalists, Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Ambasador je Poetas del Mundo (Pesnici sveta) u Srbiji.
Objavljene knjige poezije:
San po san, Nova knjiga, Beograd 1986.
S dušom u telu, Novo delo, Beograd 1987.
Godine bez leta, Književne novine i Grafos, Beograd 1988.
Glas na pragu, Grafos, Beograd 1990.
I Wear My Shadow Inside Me, Forest Books, London, 1991.
S obe strane Drine, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka 1995.
Žeđ na vodi, Srempublik, Beograd 1996.
Knjiga koja govori, izdavač Dragoslav Simić, Beograd 1996.
Blagoslov – stošest pesama o ljubavi, Metalograf, Trstenik 1996.
Žeđ na vodi, drugo dopunjeno izdanje, Srempublik, Beograd 1997.
Izabrane i nove pesme, Prosveta, Beograd 2002.
Zalog, Ljubostinja, Trstenik 2003.
Operacija na otvorenom srcu, Alma, Beograd 2006.
Za sve je kriv pesnik, Nezavisno elektronsko izdanje, Beograd 2007.
Moja Desanka, Beograd, 2008.
Urođene slike / Immagini innate (dvojezično izdanje), Istorijski arhiv Smederevo, 2010.
Obajavljene knjige prevoda:
Fridrih Direnmat: Sudija i njegov dželat, BIGZ Beograd 1975 (roman).
Injacio Ambrođo: Ideologije i književnost, Slovo ljubve, Beograd 1979
Monika Oznato: Tajno putovanje / Viaggio clandestino, Evro Giunti, Beograd, 2008, (poezija, dvojezično izdanje: italijanski - srpski)
Žermen Drogenbrot: Put / El camino, Meridijani, Smederevo 2008, (poezija, dvojezično izdanje: španski - srpski)
Serhio Badilja Kastiljo: Zaumni grad / Ciudad transreal , Meridijani, Smederevo 2009, (poezija, dvojezično izdanje: španski - srpski)
MISTIČNE KIŠE
Noćas sam s tobom crvene božure
pored mutne Bistrice brala.
Sa neba na nas padale su latice belog
iz ruku duša koje nisu našle spokoja.
U travi čuo se šapat davnih ljubavnika,
sa puta dopirao je topot konjanika
kao iz pesama Hikmeta Nazima.
Dok su kapi mistične kiše bojile nam lica
tvoje oči su melem za dušu iskrile
i nekom prokletom sinergijom
tvoj vreli dah se na mojim zrelim usnama
u skerletne kapi rose pretvarao.
Sve je bilo nestvarno osim noći,
osim našeg plača i blagoslova gospodnjeg.
Sada znam da si i ono što jeste i ono što nije.
Da si modra zora moje pitome smrti
i bolni sumrak svoje odlazeće mladosti;
da si zaustavljeni glas primordijalnog krika,
odbegli san o punoći zaspalog angela
koji se umorio od prevelike žudnje
i poželeo da počine na mom ramenu.
***
NEBESKE STVARI
Po tamnoj kopreni moje zbunjene noći
ti prstom kao čarobnim kistom
crtaš bele sanjive ljiljane.
Zbunjeni tvojom nadošlom čežnjom
oni narastaju bezumno i nadrastaju
vidik mog zatamnjenog prozora.
Gledam te dok u zanosu pitaš vetar
može li ovo polje podneti toliko lepote
koja nadima tvoje grudi do prskanja.
Vetar ćuti, pritajio se sasvim, i on opijen
strah ga da ne raznese taj miris nadošle pesme
u snove nevinih i još neprobuđenih.
A mojim licem, kao po vodi Jordanskoj
plove odsjaji tvog prvotnog lika
i duša se raduje ne mareći
ni za večnost ni za prolaznost.
***
MOLITVA ZA TEBE
Prvo sam podigla glavu prema nebu
i sklopila ruke
sastavila dlanove.
Na stropu hrama
jedan šaljivi anđeo mi namignu
i izmami osmeh na mom licu.
Videvši me tako osmehnutu
Gospod samo odmahnu rukom
i onako strog
nasmeši se i On.
Onda sam tiho
spelujući slovo po slovo
milujući ih usnama
ovlaženim kapima jordanske vode
izgovorila tvoje ime.
Anđeo ponovo namignu
a Bog se uozbilji.
Prva misao moja
ličila je na pakovanje kofera
za hodočasni put
unutra još ništa
a okolo sve same relikvije:
molitvenik
fotografije u zenici oka sačuvane
sećanja na suze i smeh
smrti i rođenja
pogubljene i nađene reči
i nada u proročko, novo
nemoguće, slatko i okrutno
bez čega nema života
a ni smrti nema.
Druga misao beše:
Bože blagi, skloni taj kofer
pa u njega ne može stati
ni moja misao o tom putu
a kamo li toliki prtljag.
Sada se anđeo uozbilji
a Gospod se ponovo osmehnu.
Ja, što god dotakoh
osetih zebnju.
Samo praznina kofera
spokojno me posmatrala.
Ponovo izgovorih tvoje ime.
Gospod me nepomično gledaše
ali kao da izusti jedno slovo
kao da čuh neko značajno, očinsko: Iii…?
Privedi ga Gospode
rekoh glasno i otvorih oči.
Videh kako anđeo uzlete
onako osmehnut
i videh kako Gospod
i dalje nepomično me gleda
sa zaustavljenim upitnikom na usnama.
Privedi ga Gospode
ponovih razgovetno
tople dlanove položivši na grudi
usred Očenaša
i prekrstih se.
Onda je počeo vatromet.
Dva goluba uplašena
preglasnim zvucima narodnog veselja
proleteše tik iznad moje glave.
Onaj kofer sam se zatvori – prazan.
One relikvije bivšeg života
rasute okolo
povukoše se u sopstvene senke
i ja kročih u noć
prazničnu, novogodišnju.
Predamnom je pognutih ledja
koračao Gospod
ili samo njegova senka možda
ko to zna.
Napravih se luda i sada ja izrekoh
ono njegovo upitno Iiii?
Okrenu se
pogleda me pravo u oči i
ljudski, pomalo zamišljeno, izgovori:
I meni ponekad treba pomoći.
Potrajalo je to oči u oči sa Njim.
On i ja, a između nas ti!
Nema foliranja, kao da čuh.
Otvoriće srce i umreti kao Krišnamurti
kao jelen u pitomoj šumi
pri svetlosti mladog meseca -
ili će ga zatvoriti sasvim, nepovratno
i živeti kao još jedno nerođeno JA.
Tada je i vatromet prestao.
Ostadosmo još neko vreme
u blagotvornom ćutanju
ove blagdanske noći
Gospod ili njegova senka
i mi, ti i ja.
Sve je izgledalo tako literarno
A radilo se o stvarnom Životu
toliko stvarnom da ne poveruješ.
Posle ste Ti i Gospod otišli
svako na svoju stranu
a ja još stojim tamo
strepeći od koraka koji vode
na onu stranu koju sam upravo odabrala.