Linda Prugo Babić - Hrvatska

Linda Prugo-Babić, rođena je 31.12. 1980. u Splitu, gdje je završila osnovnu i baletnu osnovnu školu. Srednju školu pohađala je u Splitu,  srednju baletnu školu u Novosibirsku (Rusija), zatim u Dubrovniku, gdje je završila srednju Umjetničku školu, baletni smjer. Diplomirala je na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti te na Odsjeku za romanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dva puta je boravila na Institutu za ruski jezik A.S. Puškin u Moskvi. Radila je kao baletni pedagog i predavač u Splitu, Mostaru, Dubrovniku, Zenici i Sarajevu. Kao učesnik i voditelj sudjelovala je u kreativno-edukativnim radionicama i projektima u regiji i inozemstvu.

Zaposlena je na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, asistent za oblast Ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te kao plesni pedagog u SOS Društvenom centru Hermann Gmeiner SOS Kinderdorf International.

Poeziju je objavljivala u Knjigomatu, Književnom žurnalu Omnibus, Kišobranu i  SIC!-u.

IZMJEŠĆE

Pišem da bih se izmjestio,

u riječ smjestio, ugnijezdio.

Tako sam točno tamo gdje trebam biti,

gdje jedino biti mogu –

bremenit sobom,

drugima sakat.

Jedino tu znam biti,

skriven od drugih

i nag pred svima njima.

 S iglom ritma zabodenom u uho,

sa širom raširenom zjenom,

koja gleda, ali ne vidi.

Dok ja snujem,

 zjena halucinira.

Prognan u riječ,

u riječi sakriven,

na riječ osuđen,

točno sam tamo gdje trebam biti.

KAKO SE PIŠU STIHOVI I

U raljama stiha prožderan,

čudno raskomadan i divno ujedinjen.

Povorka slova,

lanac-riječ.

Misao-rizom.

Raspuknuo sam se do pointe finale.

KAKO SE PIŠU STIHOVI II

Jedno biće uvijek nešto priča,

biće svako uvijek ima nešto za reći.

Ja prezirem svoju šutnju,

ali moje biće veli:

”Ti si u šutnji veći!”

U rezu stiha šute riječi.

KAKO SE PIŠU STIHOVI.

GOVOR ZEMLJE.

usta mi pretrpana slovima-klicama

žanjem jezikom-kosijerom oštrim

naslagama olovke podižem plast riječi-sijena.

pljuvačka – voda,

mozak – sunce.

divno bogatstvo uroda-pjesme,

u nepomičnosti harmoničnost sloga.

MOJ DOM

Ja volim sebe i vlastite mreže

koje sam širom gradova razapeo.

Uživam dok se umnaža moje ja

u iščekivanju metroa ili autobusa.

Ja sam odjednom svugdje,

(istovremeno – ja!)

na svim mjestima na kojima sam bio      

i na koja ću tek stići.

Tragovi moji mene žude

umnoženi i razasuti širom zemaljske kugle.

MREŽOVINA

Ušetala si usred mog ne-sana

                                               u šuškavoj haljini

                                               ušuškana

                                               u mrežastim čarapama

poput neke ženturače iz Houellebecquovog romana,

omamljena dužinom vlastitih nogu

među kojima je spirala.

Dok te diram po izmrežanim butinama

zaklanjaš mi dio tv-ekrana,

dok te mreža moga tijela obavija

blebećeš kako si sada sigurna,

o da, osigurana si tako ospiraljena, pa mi

isfrustrirana dužinom trepavica tv-voditeljice

kažeš:”Zamršena ti je poezija.”

Mislim:“Kosa ti je zamršena.”

Kad sklopim oči, one su poput kaleidoskopa,

                             one su oko ne-sana.

Iščekujem snove mrežaste poput paukove tvorevine

                                                     ribarske nitkovine

                                                     tvojih hula-hop čarapa.

U njima si poput kukca / ribe zapetljana,

puna jalovog pokušaja / neplodnog mogućaja.

Obavijena svim mrežama

ti si potpuno prazna.

Ne sjećam se kako se san dovršio

pa ova pjesma ostaje nedopisana.

OKO

Jedva čekam

povratak tvojih dimnih trepavica

divnih, njih,

okvire tvojih šarenica,

i tvoj pogled u pravcu dijametralno suprotnom od mene

dok mi pričaš o vizualnom

ja bih da ti pogledam zjene.