Enver Muratović

 Enver Muratović, rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama (Crna Gora).

Piše poeziju.

Objavio sljedeće zbirke stihova:

1. SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997; 
2. UZMI I OSTATAK MENE, Pljevlja 1998; 
3. DRUGA OBALA, Andrijevica, 2001; 
4. NAOPAKO, Rožaje 2004.

Živi i radi u Rožajama.

E-mail:  poezija@msn.com

W E B:  www.mojapoezija.tk   

 

 

IBAR

 

Ispod mosta nekud ode,

Ode nekud ispod mosta…

Kamen crni ispod vode –

Samo kamen na dnu osta.

 

I odnese voda veče,

Veče crno Crnom moru;

Ode voda da poteče

K'o riječ u razgovoru.

 

Ostah, samac, nasred mosta,

Zagledan u sebe sama,

K'o da gledam kako gosta

 

Putem grli gusta tama...

Ispod mosta nekud ode

Pjesma ova puna vode

 

 

RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU

Radiši   Iliću    sa   Uba,    koji    poginu   na    pravoslavni   Uskrs,    aprila   mjeseca 1999.

 

Ti opet pjevaš: Biljana! 

Živa su mrtva usta.

Ta pjesma, druže, tihana

Ostaće ovdje pusta.

 

Pjevaš o Ubu,  ocu,

O metku u tvom čelu, 

O glavi  bebe na  kocu –

Pjesmu proljeću svelu...

 

I reci  Gospodu glasno: 

Kako  su teške rane,

U granju ostala slika;

 

U lice  Njemu, jasno,

Pljuni  kosovske dane 

I apsurd spomenikâ !

 

 

PREGAZITI DANE SIVE

 

Još me prošlost nije stisla,

Grubom rukom nije takla -

Inače bi duša svisla,

Slomila se k'o od stakla!

 

Još mi snovi nisu möre,

Al' se plašim sebe sama;

Mogle bi me vlažne zore

Zateć' golog - a bez srama!

 

Još se držim, hvala Bogu!

Još su moje rime žive.

Ja još hoću - a i mogu -

Pregaziti dane sive!

 

 

DA UĐEŠ U SAN

 

Iz svake knjige javljaš se ćutke,

Dobro me držiš budnog do zore;

Sklopljenih očiju, k’o u lutke,

Odletiš iz sna kroz prozore.

 

I bolno hoću da te dovučem:

Stežem ti ruku, ali bez snage;

Kako i danas – tako i juče

Nestaješ usred srebrne magle.

 

I ne znam kako do novih snova,

I da li hoćeš biti u njima

K’o u riječima što su slova;

 

Čekaću zato, smrvljen od bola,

(Sred vrelog ljeta – meni je zima!)

Da uđeš u san mekano gola…

 

 

TI BUDI

 

Ti budi daleko tamo

Preko mostova trista;

Ja ću i dalje ovako:

Da padam poput lista.

 

Ti budi daleko tamo,

A ja ću ovdje leći,

Sanjajuć’ kako se znamo –

A stranci smo sve veći!

 

 

K’O DA ME NI BILO NIJE

 

Neka ti kažu nebesa

Koliko ima te, Ženo

U ovoj tišini plesa

Krvi što ključa venom;

 

Neka ti pokažu ptice

Lepetom mekih krila

Koliko žudim da lice

Dotaknem tvoje k’o svila;

 

Koliko hoću – a strah me –

Obgrlit’ lukavo, mila,

Tvoj struk! A prah me

 

Starosti polako krije…

Biću tek san što si snila –

K’o da me ni bilo nije.

 



http://cms.novapoetika.webnode.com