Ljiljana Fijat
Dr Ljiljana Fijat je rođena 24.01.1959. godine u Zrenjaninu. Doktorirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Autor i koautor je većeg broja stručnih i naučnih radova. Zaposlena je i živi u Novom Sadu.
Draga, vrati mi se!
U ormanima u mojoj kući si ostavila svetiljke, koje su se zagasile,
kada si okrenula ključ u bravi i bacila ga u travu, zauvek.
Talasam se na vetru i ličim na upokojeno seno, reke me razbacuju
kao korenje i balvane, koje nose sa sobom, tokom poplave.
Teško dišem, šamaram sebe, ustajem, oblačim se i hodam u noć
duboku, prezrelu, nadajući se da ću te sresti i zagrliti se s tobom,
kao nekada. Nedostaju mi tvoje tajne, boja tvojih očiju, mirisi i kosa,
brežuljci tvoji i jamice, tvoje svilene haljine i hod
koji mi te je donosio u postelju,
u ranim jutarnjim satima, pošto obiđeš kuću, nahraniš stoku
i legneš, topla i bremenita poljupcima, u debeloj pamučnoj tkanini,
otvorena za moja milovanja.
Moja dragana, sa mesecom u oktobru između dlanova,
tvoj žuti pesak i iskra zlata sijaju sad u nekom drugom obliku,
u ribnjaku komšijskom ležeš plave talase i boriš se, kao jegulja,
da zaživi tvoje carstvo od mekote i svilenih bubica, koji te oprašuju
i mole se za tebe u dvorištu neke crkve, meni nepoznate;
siđi sa čađavog oblaka, razveseli me i drži mahnito, kao nekada,
pa da budem častan sebi i drugima,
a ne prezren od ljubavi i misli, tobom obojenih.
Moja dragana, koja izluđuješ glasom i pokretom
i s kojom je svaki trenutak dan Božićni,
nežno me dodirni i zatvori zauvek u kućicu u kojoj si ti sveštenica,
da to što boli ne tišti me zauvek,
jer te bejah imao, a sad samo vičem za tobom:
Draga, vrati mi se!
Sećanje na Tebe
Vetar i kiša iza prozora se dovikuju.
Sanjam o divnim i sunčanim danima
zagrlivši jastuk u svojoj sobi.
Sve moje bolesti dolaze od kašike
i ružnog vremena.
Napolju ptičja zvona, neko kišno vreme
i raspoloženje crtaju krugove u meni.
Razmišljam, da nije rovova ispod moje sobe
(rovova, jer su iščupali dva drveta, pa prave parking;
Crnjanski bi mogao da im pozavidi,
sada je toliko blata ispod prozora
da bih mogao da napišem knjigu o rovovskim ratovima),
sišao bih dole niz oluk i kupio kilogram jabuka
da me sećaju na baštu i ranč koji smo prodali,
da odškrinem mali bljesak brzopotezni zlatnog delišesa
ili neke slične sorte.
Međutim, moje teme su kišno vreme i raspoloženje.
Tebe nemam da me zaklopiš svojim velikim sisama
i okruglim stomakom dok me voliš, slučajno i sanjivo,
opružena i dugačka, u četiri popodne, nedeljom.
Moje teme i raspoloženje su samo kišne kapi,
rovovski ratovi i čizme koje mi trebaju da se pridignem,
išetam u raskopanu ulicu
i kupim mali oblak, šestar sunca, sećanje na Tebe.
Tugovanka
Ulicom kojom sam te voleo padaju žuti i beli cvetovi platana i topole,
ima ih svuda, ne možeš počistiti.
Filmovi su mi postali dosadni, stalno nekog ubijaju, američka produkcija,
kao da su Ameriku deportovali u naše podneblje, slike su iste
i na našim ulicama, osim dva ježa, koja se drže za ruke, zaljubljeno.
Za doručak sam nešto pojeo, pa sada spremam peršun, šargarepu,
tikvice, grašak, kupus, uz jogurt koji sam jutros kupio, i
pirinač i sočivo. Narednih dana će biti hladnije, ali ne kao
u mom srcu gde su gejovi boje bele kafe zavladali
od kada si se ti odselila iz mog grada i države pa udišeš
neko drugo nebo i sunce, bereš ljubičice i jorgovan svome Indijancu
s kojim živiš u plavo ofarbanoj zgradi, dok on nabavlja piliće i
druge ptice
da bi ih bištili ljudima koji ih vole i koji će vam dobro platiti za to.
Kada bih mogao zamenio bih svoju glavu, makar i za svinjsku.
U Skupštini su danas glasali za neki zakon, ali to nije interesantno,
tu nema diskusije
i svugde su samo žvalava usta, prepuna ježeva, žaba i zmija,
priručnici o tome šta da radite kada ste penzioner, ali to nije moja priča.
Moja priča si ti koja si otišla i gradiš svoju državu sa tipom
koji svako veče o tebe četka svoj milion, perje i šugavu bradicu,
a meni čika Arčibald Rajs na uvo šapuće: „Čuvaj se, sine, a sebe najviše.“
Večera
Veče kada sam te čekala da dođeš bilo je tamnoplavo,
igrale su senke po zidovima. Doneo si mi večeru.
Postavila sam kristal i porcelanske tanjire,
soba je blistala poput dijamanta na mojim grudima
koji si mi poklonio na dan našeg venčanja
u šumi u srcu Fruške Gore uz koju smo se peli letos, razdragani.
Na žutom stolnjaku na kojem je cibzar bio raskopčan
poređao si piletinu, papriku u ulju, parče sira,
smokve i flašu vina.
Ja sam zavezala ptice između stakla i zavese,
da nam ne smetaju,
grickala sam tvoje uvo, sedeći u tvom krilu,
lomeći prstima tvoje čuperke i udišući tvoje mirise,
umesto večere.
Hodala sam bosa dužinom tvojih ramena, ljubila tvoje dlanove
i lizala te po celom telu, nepristojno.
Ah, divne li večere.
Zajednička
Ispeglala si vetar i ušila ime grlice u njegove porube,
moja draga koja si ginula sa mnom u zatvoru venčanih.
Danas, obazrivo, kada dobiješ žilavu i krivu natur šniclu u restoranima, stavljaš hleb na sveću
i omču oko vrata stvarima, da te ne podsećaju na našu kuću od čerpića i panjeva
i vodom rashlađene našezemaljske žute trenutke.
Lepo ti je, kao u turšiji, u praznoj kućici za izdavanje,
pošto si ubila muža i oca u meni, pa sad kratkovido živiš,
nenasmejana, neraspoložena, i glavno si jelo u restoranima svojih bezobzirnih čuvarkuća
i klizava lampa za sviranje onima koji ne znaju tvoja divna usta
i kako si me volela na švajcarskim ulicama, na trgovima od pečene cigle
pre nego što si me umorila, igrajući košarku sa mnom u izdubljenom ogledalu
i odlučivši da me ne zoveš više draganom.
Moja mila, satkana od konoplje, u tvom krevetu se sad legu crvići,
miševi su ti drugari i zvezde na patosu, kroz koje ćeš njihati svoje velike sise
želeći opet da me podojiš, između svetova, kada me sretneš
raspolovljenog od ljubavi i vremena koje nam je presudilo i koje nas je jahalo, nenaviknute na ružno, u malom špajzu od sećanja, bračnom.