Biljana Gajić - BiH

Biljana Gajić iz Banjaluke, rođena 1960. godine u Tuzli, pravnik – kriminalist,  sada penzioner koji konačno radi ono što stvarno voli.... piše. Poslije duge pauze vratila se pisanju, uglavnom poezije, ali i kraćih priča.  Izdala je zbirku poezije „Snovi na dlanovima“ u okviru umjetničke grupe ARTE iz Beograda, a u pripremi su i dvije nove. 

Sklona je eksperimentisanju u domenu stvaranja... pisanja ... tako da zajedno sa Tamarom Stojanović iz Leskovca piše serijal pjesama u nizu pod nazivom „Ženske pretparačke priče“ kao koautorsko djelo, ali rado sarađuje i piše i sa drugim autorima.

Njeni radovi su štampani i objavljivani u raznim zbornicima, časopisima, u elektronskim medijima

Paralelno se bavi i fotografijom (klasično fotografisanje, ali i obrada u raznim kompjuterskim programima), slikanjem,  crtanjem....

 

HOLOGRAMSKA SLIKA

 

Suviše lako

utisnuta sam u tebe nevoljno

Nemoj da me pamtiš moranjem

odbijam da budem sjećanje

osim po nekad

 

Nisam ti sjena

 

Duva jugo

kristalno jasna slika

za sjećanje

 

Ako se dovoljno potrudiš

možda i prihvatim da postanem

crno bijeli hologram

u virtuelnom džepu

tvog davno izgubljenog kaputa

korak pred buđenje

uz toplo mlijeko

i  uslovno

kolač od marcipana

Jer ne volim marcipan

otužno sladak

neophodan mi je samo kao stilska figura

 

Ne mirim sa uslovljenostima

u vremenima borbe sanjanja i buđenja

Živo tkivo koje činimo

povremeno ubijaju loša buđenja

 

Rado otvaram noć

tek tada mogu neometano

bez da zastanem

pojuriti iz sebe tebi

 

Trajem da bih nestala

 

A šta ćeš ti

sa sjenom moje sjene

sa slikom mene

neprilagođene hologramskoj fotografiji

mene, koja tek po nekada napišem ljubičasti stih

mene u starom istrošenom albumu

onom boje duvana

teškom za obojiti u ružičasto

previđenom samo za crno bijele fotografije

 

Koliko je tačaka na tijelu žene

gdje žile kucavice žive i vrište?

Na zglobu između šake i nadlanice?

Suviše lako

 

Biljana Gajić   (09.11.2010.)

 

 U gotovo munjevit odgovor na moju pjesmu ... poklonjena mi je  i sada je  moja pjesma:

 

Velika sjena

 

I sjena tvoje sjene je velika.

Daleki odjek tvog uzdaha

kao prelijepa muzika zvuči.

Nijanse gorčine ponekad

prijaju na način neobičan

ostavljaju čula zbunjenim

 

Uslovljenosti nikada nije bilo

Sa samim sobom se mirimo

jedino i uvijek

Ostalo je privid

Zbunjujući snovi

raskoraci

ostavljaju nas da lebdimo

kao u prostoru bez materije

ne nužno i bez emocija

Uspomene su životni elemenat

Kako imati mjeru

 

Noći

te lijepe noći

te nemirne noći

i snovi

budni i pravi

Šta sa njima

kako bez njih

 

Ne spominji micrno-bijele fotografije

Podsjećaju me na tugu

i vrijeme neko davno

Osjetim tugu

zato što je davno

zato što je prošlo

što se vratiti neće

Ne želim to

 

Tijelo žene

duša žene

zbunjuju

mame

U sebi šutim

zbunjen

usamljen

 

Znam da lakih odgovora nema

Ima li lakih pitanja

 

Mojoj Biljani

 

LIJEVA STRANA SVIJETA
(Miholjsko ljeto)

Dolazim sa ruba pameti
laganim korakom
zaobilazeći oprez
namjerna da se prepustim
tvom dlanu

Kao putokaz
vodi me ta slika:
Tvoji dlanovi moje nadlanice
u mrvi vremena
Iskra vrijedna pamćenja
prepoznajem trag voljenja

Sjajna akustika

eho koji obećava
Koračam brže

Pitanje pravednosti zaboravljam

(namjerno)
kao i sve druge nebitnosti

Moja put te obavija
i tako spletene

u trenu okamenjene
vremenu predajem
da sudi i presuđuje

Vodi me bespućima
lijeve strani svijeta

tamo gdje su skrivena
sva naša ukradena vremena
gdje prošlost ne stanuje
glad da utolim
okujem ti pogled
ruke smorim prije sna
tamo gdje ćeš znati da me čuvaš
uprkos i nasuprot svemu
naspram ljudi
zvjerinja
vjetrova

Volim rubove

tu sjajnu akustiku
taj eho koji obećava
i to Miholjsko ljeto
tu na lijevoj strani svijeta

Biljana Gajić
14.10.2010.

 

 

ČELIČNA ROMANTIKA

 

Koračamo ruku pod ruku 
kutku sačuvanih tonova
Oboje lagano izvijamo lijevu obrvu
bez ironije, to je ipak samo
loše prikrivena zbunjenost 
sadašnjeg trenutka 
očekivanje sledećeg
pa sljedećeg
sljedećeg
pa...
zbunjen si neočekivanim
a ja nesputanošću svoje želje

Da, dragi
taj novoobavijajući dodr 
ne daj da te plaši
to ja lakiram bezbrojne 
naprsline tvoje prošlosti
skidajući zadnje tragove
jeftino loše pozlate
nanesene noktima 
usnama
bokovima
drugih žena

Gle čuda
neočekivano nailazim
jezgro čistog
najfinije poliranog čelika
dobro prikrivan
gotovo zaboravljen
loše tražen
Ogledam se u tom
novonađenom sjaju
okovana potrebom 
za prostim dodirom
tvojih otvorenih dlanova
Nepitano pristajem 
da postanem lava
da se prelijem preko tvoje puti
popunjavajući čak i one 
zadnje naprsline nastale 
bijesom ili ljubavlju bivših....

Dok čelikom vrelog dlana
kliziš mojim bedrom
žigošem svoje ime 
na tvoju nadlanicu
utiskujem se 
u taj sjaj vrelog čelika
u tom kutku sačuvanih tonova
pod jasnim neonskim svjetlom
dajemo pravo jedno drugome
na tako nam potrebnu
sirovu strast
lišenu uobičajene romantike
Mi stvaramo 
romantiku
jasno opipljivu.... 
našu
Konačno vremena 
apostrofiranog rezanja

 

Šifra: Pletilja

 

Nepotrebno dugačka pjesma o jednom dijalogu i dva monologa

 

U tom neobičnom prostoru

Vi i ja zainteresovano posmatramo kako se igraju

dva monologa i jedan dijalog

A oni, razbarušeni tinejdžeri

otimaju se oko davno zaboravljenih tema

za koje više ne znam ni odakle, ni kako pristižu

Kada ste zakucali na moja vrata

i ostali u mojoj sobi za razgovor

sjećam se, otvorili smo Vam moj san i ja

(dva nemira su se motala oko nogu saplićući me)

 

Pitali ste me:

„Želite li kupiti jedan dijalog na opšte teme

Samo toliko mi je preostalo

Znate, upravo mi je neko ko se zove Život

otkupio sve dijaloge koje sam imao u ponudi.

Uz ovaj posljednji ide i jedan monolog gratis“

 

Razmišljala sam ni sekundu

ja koja nisam ona od juče i koja bira šta će biti sutra

između vriska i uzdaha saplitana nemirima

dozvolila sam osmjehu da otvori vrata širom

i pokazala Vam najudobniju fotelju u sobi razgovora

Istina, davno je trebalo toj sobi osvježiti boje

 

Ne sjećam se baš najbolje ni kada se to dogodilo

znam samo da su se borili kišan i sunčan dan

Sjećam se i kako ste se obradovali pozivu na kafu

i kako ste me okrznuli pogledom razumjevanja

kada sam Vam rekla da se ne obazirete na buku iz ormara u uglu

jer to je samo nekakav stari bol koji povremeno,

kada je barometar u padu, onako zaključan zareži

 

A ja sam sa osmjehom prigrlila Vašu sitnu laž

jer dijalog uopšte nije bio o opštim temama

Ne, Dragi moj,

bez kraja je i početka

bez roka trajanja

o strasti i nježnosti

o nečemu što nepodnošljivo liči na ljubav koje nema

 

Istina, veoma vješto ste upleli i svakodnevicu

po neku boju, pa i onu sivu koju ne volim

po neku sličicu patinom presvučenu

Od nekud se pojavio i moj već zaboravljeni monolog




http://cms.novapoetika.webnode.com