Bojan Vekić - BiH

Bojan Vekic, rođen u Zenici 1985g - od 1992 zivi i stvara u Zvorniku. 
Objavljene dvije knjige. Zbirke poezije i proze - "Događa se da me umara biti covjek - 2008g." i "Jednom pjesnik, nikad vise pjesnik - 2010g."

 

 

"On kao mlad i vispren čovjek protestuje protiv svih društvenih anomalija.
Pun je bunta protiv nepravdi, priivilegija, neopravdanog bogaćenja i socijalnog raslojavnja po kome se bogati više bogate a siromašni postaju siromašniji. Ogorćen je na poltronizam svake vrste. On duboko žali što su se u nedavnoj prošlosti i na ovim prostorima dogodile strašne stvari. Veliki broj građana su prognani sa svog ognjšta, osatali bez svoje imovine i što je od svega najgore izgubili svoje najmilije. On i o tim stradanjima govori svojim stihovima.
Ne pati od ksenofobičnosti i nacionalizma, a stran mu je i neumjereni patriotizam, snobizam i snishodljivost.
Ne poziva na mržnju i linč, ali se duboko protivi prostoj lustraciji i samo konstataciji „bilo i ne ponovilo se“.
- Ovako je o meni pisao dr Cvijan Đapanovic, u recenziji moje knjige Događa se da me umara biti Covjek ...

 

Odlomak moje "rijeci autora" iz knjige "Jednom Pjesnik, nikad vise Pjesnik", objavljene 2010g

***
Ovo je jedan od onih trenutaka (nerijetkih) kada i sam sebi ne valjam nista i kada citam i razumijem da je moj strah od pamcenja jednak strahu samoproglasenog ludaka od opste prihvatljivog i najmanje zajednickog imenitelja sa sirokim narodnim masama, koje se odjevene zabludom i neobrazovanom savjescu krecu u smjeru unistenja i najmanje iluzije o nekom boljem i pravednijem zivotu i posve zivotvornijem, i ponajprije strahu od samog sebe ...
Pokusavam se odviknuti od sugave navike bivanja i uvijek i svugdje bivanja Pjesnik, ali i previse je istine prisutno u svakom mom sjecanju da bih mogao oci i um zatvarati pred svakodnevnicom postojanja i trajanja nistavila u bicu cak i optimisticki raspolozenog kajanja naspram, kako svojih, tako i tuđih, promasaja. Pjesnik je sam po svom opredjeljenju promasaj i zato se i ne treba cuditi otkuda u njegovom umjetnickom prikazu svijeta, u kome i sa kojim obitava, toliko samoodbojnosnosti i nehtijenja za otstupanjem od crno bijelog pogleda na sve ono sto znaci zivot i smrt. Zapravo, Pjesnik ne smije biti jedan normalan covjek, ili jos veca istina, Pjesnik – kako to zvuci posthumno. Ali i kao takav, Pjesnik je u svakom civilizacijskom sistemu vrijednosti SAVJEST drustva!!!
Bez namjere da budem tendenciozan i da na svoje breme nametnem zasluge koje su mu odvec prerane, moram se izjasniti – JEDNOM PJESNIK, NIKAD VISE PJESNIK!!! Bar ne u drustvu kakva su, sa manje ili vise izuzetka, sva drustva prostora bivsih jugoslovenskih republika.
Ne zelim da o meni kao piscu imaju bilo kakav sud, pa kad on i bio i krajnje naklonjen, imaju ljudi koje se ubrajaju u ljude iz jednog jedinog razloga, jer su rođeni sa takvim imenom.
Za sve ovo vrijeme mog bivanja Pjesnik upoznao sam u istinu i mnogo pravih intelektualaca, i sve dok ih nisam upoznao divio sam se njihovoj građanskoj i spisateljskoj savjesti, zapravo, od njih i na njihovom iskustvu sam naucen da nista nije onakvim kakvim se cini i da je sve onakvo kakvim se ne cini ...
Ja sam za samo nepune dvije godine napisao dvije zbirke poezije (objavljene) i roman koji se ne usuđujem objaviti, jer je u velikoj mjeri autobiografski, a ja bih da mnoga sjecanja cenzurisem ...
Posljednje dvije godine ne pisem, ono sto sam napisao u „rijeci autora“ u svojoj drugoj knjizi „Jednom Pjesnik, nikad vise Pjesnik“ ponovicu – ODRICEM SE SVAKOG SLOVA NAPISANOM NA SVOM MATERNJEM JAZIKU I DAJEM CASNU RIJEC DA NA ISTOM CU ZABORAVITI DA PISEM!!!
A Vama zelim da i dalje uzivate u poeziji raznih Tucakovica, koji umiju promjeniti katkad ime ali ne i sustinu svoje pisane rijeci.
MENE JE UBILA PREJAKA RIJEC!!!
Beckovici, Maksimovici, Erici – znali biste nastaviti dalje – citali ste Miljkoviva, Kovacevica Vuca, Petrovica, Popu, Pavlovica – ili imate izgovor „nisu nas tome u gimnaziji ucili“???
Ok, razumijem Vas – profesori knjizevnosti su cak i ljudi koji uz pjesme „istaknutih“ estradnih umjetnika skacu na lagane nogice i hvataju se u ritam sa mozgosukcesivnim tekstom iste – ja sam to gledao ovim svojim „crno bijelim“ ocima ...
DRUGOVI I DRUGARICE VIDIMO SE SA ONE STRANE PLOCNIKA – JA VISE NEMAM STRPLJENJA ZA VAS!!!

 

 

POSLJEDNJI PUT O POSEBNOJ


Bio je to lijep dan za umiranje
Vrijeme kada te više nisam volio
Recimo da je bio mjesec avgust
recimo padao je snijeg
Sasvim nebitno
Dok je blistava tišina mog zapaljenog srca
šaputala tvoje melanholične usne
Tih odlučujućih sekundi
Sunce je tužilo za veleizdaju zemlju perverznom vjetru
Zemlja je sa pijanim bogom vodila ljubav
Držeći se za kljun prepelica je improvizala zalazak  sunca
Izdahnuo je život na rubu otisnute čežnje moje
i razdragane tvoje sjene
U obrisu krvi
Te noći
Ti si vjerovala u boga
Ja u ljubav
Padale su nesazrele istine u pejzaž bezbrižne tišine
Između mene i tebe i anđela pogubljenog mačem
pod težinom ponosa
U nama mrtvilo ludila
Na dlanu suza omađijana kletvom nikad sletjelih trubadura
Pištala je ko kakva ružna mlada
koju može voljeti samo rođena majka
O niko niko više niko osim mene
Uslijed pomračenja razuma dežurnih iluzija
Zemlja se okretala ne oko svoje ose oko mene
Tako sam ponosan bio na sebe
Pali smo na lukavstvo vatre sa monotonije strane sunca
Ta umrla suza sa očima Stepskog vuka
to sam trebao biti ja
(Smrti je potrebno dati neko humanije ime
Samo mi nitkovi vjeruju)
Bez kostura jedan tvoj osmijeh
zaklinjao me na osmijeh samoutopljenika
Do kraja lavirinta
Samoća se samoproglasila u obaveznu naviku
A suze su poslije toliko lutanja najzad zaboravile svoj identitet
Niz koju ulicu ljubav maršira ti nisi saznala
O svi su me lagali
Još uvijek si me čekala istočno od sreće
U grijehu nevina i naivna
A mogao sam ti pisati pjesme
Ali avaj
Pa ubjeđivati se s tobom kako nije sramota biti pjesnik
(Još samo kad bi mi povjerovala)
Nikad te niko nije tako mrzio kao ja tada
Zaljubljen u riječi
Pljuvao sam na uspavane ptice moje romanticne bolesti
Amnestiran od tvog umilostivljenog pogleda
pokušao sam povjerovati da nisu sve žene iste
Ali avaj
I posljednje što pamtim jeste moj monolog s tobom
 Mirno spavaj moja zabranjena željo
 Drugi će da te ukroti
 Posebna a šta ako i mrtav budem sanjao tvoj šuškavi glas
Sad znam
Jedino je stvaran cvijet čija odsutnost miriše
Sad znam
To nisam od one noći oduvijek sam bio niko
Sad znam
Samo zaborav čini kraj
Sad znam
Ja Pjesnik
Ti Žrtva
Ti si to učinila ...

 

RAJSKA ŽENO IZNAD SVAKOG PROSJEKA


Ja sam noćas bio povampirena tuga po kojoj se tako odvažno
a opet stidljivo tvoja ruka talasala
tvoja ruka iznad svakog prosjeka bez predrasuda i kajanja
rajska ženo po mojim bedrima si samoću glasala
dok sam vjerovao u patrijarhalnost tvoje riječi i tvom veličanstvu
podane trubadure obećavo
na kraju o hvala za bajat osjećaj samosažaljenja i ne zaboravi
da na ćutanje položiš pravo

Prije nego što posljednji put na naše odaje spustiš zavjesu
spusti poljubac
na zapaljene poglede moje
tu gdje zemaljski nježna prizivaš iznad svakog prosjeka snove
zamamne suze mog djetinjeg vidokruga stoje
u ateljeu promašenih života sjetimo se ukrstiše nam se do tad
još nevini pogledi
za sve postoji prvi put
šaputala si bezbrižno skoro anđeoski dok se u našim nagim a opet
dovoljno tajnovitim zjenicama
slutio dan poslije posthuman glupav i krut

Ulicom mog divljeg zaborava odsanjane ljubavi pišu antologiju
Nove sasvim mrtve
a opet itekako prisutne privlačnosti
romantičnih očekivanja i istina iznad svakog prosjeka
 ja glasnogovornik smrti opjevam život u ovim
da kažem slučajnim minutama od važnosti
za naše pokisle iluzije nikad više vjerovati na riječ zaljubljenoj ženi
čuješ li nikada više
putuj amnestirana u srcu drugi će moje tragove po bestragu tvog
avangardnog savršenstva da briše ...

***
DJEVOJCI MJESTO IGRACKE


Najbolje je odreci se svega onog što ne boli
Tješim je ne bismo u najkrace moguce ostali goli
Najednom zacutala i igra preterano strecna bez stega
Podvaljuje mi usne da njima griješim i još koječega
Nije to tako ni loše na koncu oboje smo bez para
Hvatam za vino i polijevam preko njenih njedara
Još sam toliko normalan da umijem i suze okrenut na šalu
Placemo sred crne tišine nahranjenih taština u žalu
Ukoliko nocas treba zaboraviti da svjetlost nad kajanjem ne posivi
O zar su ljubavnici i kad nikog ne povrjeđuju krivi

- Hocu da se udam nevina ali iskusna razumiješ ti mene
Potom su pale teške rijeci kao i njene na moje stidne dlacice ruke snene
Valjda jer pjesnik drukcije ne bi mogao otišla je ljuta
Biva da psujem boga ili nešto tako glupo i ljubav koja je doživjela cijelih petnaest minuta

***
VRAĆAM TI SE


Opasan tvojom prilikom na zaljubljenom u istu
dlanu moje bespomoći
vraćam ti se pobožno
dok došaptavam sebe u samoći
uspomeno na ime koje ne postoji
ćutanjem ljubavi
pakao otškrini
u ovoj vječnosti zanesenjaka
o zaslužio sam
ti i ja izgubljeni u oproštajnoj tišini

I postah nemušt drhtaj tvog zanebesanog srca
ništa manje
dakako
sa suzom u obećanju
kupuješ me nevino
i šapućeš smrt romantično polako
vraćam ti se otriježnjen od boga
na muke
i pameti stesane
samo da tebe zaobiđu
dežurni vijesnici noći ljubavi besane

Privid si moje slabosti
i obmana života
i zarez na sreću u disharmoniji riječi
treba premostit istinu
iz opaske u odlučno NE preći

ali avaj avaj

da li slutim te u stopu
ili napolju padaju diskretne kiše
o obrukaj me najnaivnije što znaš
vraćam ti se sad i nikad više ...

***
POSLJEDNJA NOTA BOLA


Gledam po sobi dok još nisi otišla
uspomene na čaršavu tužne
I već vidim druge prste pod tvojim usnama
i kiše obećavajuće ružne
Ti zaboravljaš naše kletve u tihe čežnje svanuća duga
pomrčine noći
Vidiš li što i ja
Kako ko zaslužna u tvojim očima drhti tuga
Oblačiš tu opijenu suzama haljinu crnu
ali kroz sekund opet si gola
I volim te nepogrešivo dok sarkastično negdje u nama
pleše posljednja nota bola ...

***
22.12.2007.g

 


DAN POSLIJE


Ponovo najednom iščeznuće od materije u mojim ušima
svjedočanstvo usamljene krvi zanjihano na ljubav
                                          razgaljenom svojom sjenkom
klatno skitnice što stenje sa nepobitnom maskom u mrak
u ovoj nesuđenoj zbilji suđeno mi je za neuhranjen bol
                                     ogledane rake u mesu uspomena
u kakve magle u koju riječ uteći nepoznatoj nejednakosti
                                          sunca nad opozvanom pticom
sa kakvim rukama priteći zbrinutoj nemoći po moje
                                                                               breme

odakle dolazi razderana kiša
za opranom ulicom ostaje trag u sluhu pepela
a zemlja ko zemlja
     dovoljno svoja da ćuti o neprohodan talenat prolaznosti
ne treba vrijeme lišiti slobode
prebaciti kasno srce slučajnom prolazniku
neophodno je ići do kraja
zagrcnute usne požaliti posljednoj igri leptira
i biti
biti
u inat nasmijan
govorim o skršenoj pjesmi o svjedočanstvu u zgrčen vjetar
govorim za bezdan što liči osmijehu
                                         dok hrli zalazak po tišinu
govorim
ostavljam te
govorim za tebe o tebi
svinjo šovinistička
govorim tako romantično da sam se naposljetku
                                                  zaljubio u sebe
govorim o svakojakim istinama koje još niko razumio nije
govorim
otkad govorim
šta govorim
kome govorim

nevidljiv i relativan odazivam se savršenom razočaranju
                                                                pokradene
iluzije
                                                                  neznanja
uzalud
uzalud sve je
ja sam još uvijek živ
                         hoću reći
                                ja znam šta me sutra čeka

***
(Alfonsina Storni)

Tragična latinoamerička pjesnikinja

ALFONSINA STORNI JA


Okean suzne perspektive beznadežna vizija usidrene noći
 golim nemirom moje ranjivosti osamljenost pjenuši
Ti ćerka odveć rasijane strasti plamena ljupke smrti
 i vidik raskriljen na nostalgična otkrovenja poniženog
Koliko ljepote za posrnuo odraz iščeznuća života
 najedanput i opet i nikad više u djevičanska klonuća
Evo pamet zavjesu spušta i već sam od sebe istu ćutiš
 stidnice osjećajnosti razuma obnavljaš krotka ponosan stih
Zaljubljena u bolest svoju završila život padom u besmrtnost
 da sebe nadživim rasplamsavam orkane tumaranja ništavilom
Očajnik sam urbane krhkosti i odgonetnuti rukopis razočaranja
 kao jedina budućnost oprečno od skladnosti mržnje žena u meni

***
BALADA POSRNULOG PJESNIKA


Blagošću nježnog umiranja
po budućnosti razočaranja
I vještiji od zalutalog vremena
u nemuštoj slici stradanja
Protkan kroz suze a eliminisan kao riječ
utonula bjelinom patnje
Bezvrijedna hartija svijeta otuđenog
ljepuškastim replikama noći
Zalutao korak ostavljene ljubavi
Između gradivne ulice posljednje
Oponent srećnim i naizgled zbrinutim
u gluhim pobjedama glupolikosti
Detalj usnulog tijela nad izbirljivim oponašanjem
nekog sasvim prirodnijeg života
Sopstvenom voljom obris izbrisan halabukom očajne istine
iz čula govora torture krvi
Preneseno značenje smrtne perspektive
da bi mržnja imala vjetar u poeziji
Glasnogovornik tuđih slutnji
na mjesta zaljubljenih razlika u pomrčini čežnje
Nit iskidana sikiranjem izmišljenog davanja tužnih pobjeda
na račun tvog poljupca
Suptilna bezvolja primitivnog pogleda za tragediju
harizmatičnog upražnjavanja samoće
I radikalna vizija sutrašnjice u tami
grozničavog plamena odsanjane harmonije
Bujica radoznalosti kraja
pružena tamo gdje je umjetnost davanja srž svakog konflikta
Ugljeni trag srca jednostavnog u pesimizmu
po lobanji tužnookog starog samosažaljenja
Ko prosjak za ime muzikalnosti rana od sjećanja
i čovjek po opredjeljenju
Sjećaš se
Oduvijek sam u svemu i sam protiv sebe
Mi se nikada nećemo razumjeti
I to je zato
A sad hajde da se mrzimo

***
PRAVA RIJEČ


Kad jednom postanem mrlja oblika suze
zadjenuta za zemlju
I jedini živi svjedok zapaljenog sunca
na mjestu suočavanja života
Trag opake ljubavi umiranja
i pobožan ukus zimovanja samoće
Kad jednom odem van cjeline prirode
u molitve posljednjeg puta
Tamne riječi ogreznu pod velom tajni
za ovaploćenje posthumnog
I malaksale glave poviju kičmu prema uličnom svjetlu
koje ne liči na sebe
Kad jednom zaćutim tišinu poražavajućih koraka
u beskonačnom vrtlogu
U prvom proljeću tuđeg svijeta zapjeva sloboda
opaljena munjom blagosti
Tako blizu istine rađanja
da smrt neće imati mjesta za vraćanje na izgubljeno
Kad jednom zađem u blatnjavo decembarsko predvečerje
po osmijeh stranca
Pri kraju svojih lutanja
kroz raskrvavljena zaljubljivanja osamljenosti do pjesme
I pobjegnu bezbrižni parovi pospane volje
iz zgloba misterije vjetra
Kad jednom ubjeđen sjenkom romantične žene
opovrgnem usta kraj lijesa noći
Dlanovima obiju ruku
obuhvati se paučina čistilišta horizontalno od grijeha suze
Odsanjan bez pravca prepričan ružnookim pejzažima
koje ne smijem više sresti
Da se pogleda u svoje srce odgovor tamo leži
ovaj
htio sam reći reži
Da to je prava riječ
reži



http://cms.novapoetika.webnode.com